“Sol zemlje”, u razgovoru sa Peterom Seewaldom, 1997.

“Sol zemlje”, u razgovoru sa Peterom Seewaldom, 1997.

“Sol zemlje”, Razgovor s Peterom Seewaldom, 1997., Mozaik knjiga 01/01/1997

Danas se često doima da je povorka onih koji još uvijek idu na misu, sudjeluju u procesijama i pozitivno se izražavaju o Crkvi, viđena od većine kao egzotična grupica. Zbog toga ovaj posljenji ostatak zasigurno sve više ima dojam da živi, sa vlastitim kršćanskim pojmovima, u stvarnosti koja nema više ništa dodirnoga sa svijetom u kojem oni svakodnevno žive. Ali, je li možda proces dekadecije dramatičniji nego što bi se mogo vjerovati? 

Sigurno, danas je na djelu veliki proces gubitka značaja kršćanske stvarnosti kao i promjena oblika prisutnosti Crkve. Postojanje kršćanskog društva, kakvo je postojalo u prošlosti, lomi se u komadiće i to naočigled. Zbog toga se i odnos društva i Crkve nastavlja mijenjati i za pretpostaviti je da će evoluirati prema ne-kršćanskom društvu. Ono što ima mjesto u vjeri, više ne proizvodi automatski određeni inovativni učinak na kolektivnu svijest društva.

 

Središnje okruženje suvremenog života je sada zapravo područje ekonomskih i tehničkih inovacija. Upravo ovdje – i na poseban način na području zabave i medija – oblikuje se jezik i ovdje se kriju određeni načini ponašanja. Radi se o, recimo tako, o prosječnom okruženju ljudske egzistencije, ovome se otvaraju velika kretanja ljudi. Rekavši to, dodajmo da religija nije nestala, već se preselila u područje subjektivnog. Vjera je , dakle, tolerirana kao jedna od subjektivnih oblika religionosti, ili pak održava određeni prostor kao kulturni čimbenik.

 

Ali, s druge strane, kršćanstvo će ponuditi modele života na nove načine i, u pustoši tehničke egzistencije, ponovno će se predstaviti kao mjesto stvarne čovječnosti. To se događa već i sada. Uvijek se mogu naći neki prigovori protiv pojedinih crkvenih pokreta, poput neokatekumena, fokularina ili nekih drugih, ali u njima se ipak mora promatrati da započinje nešto novo. Ovdje je kršćanstvo prisutno kao događaj nečeg novoga i biva promatrano, od osoba koje su često udaljene, kao nešto što je moguće živjeti, i to u ovom stoljeću. Posljedično, jasno je je da javna funkcija Crkve neće više biti ista – do danas se predstvljala u obliku brkanja Crkve i društva – već će nastaviti biti uvijek vidljiva, pa i javno, kao nova mogućnost za čovjeka.

 

Tijekom gotovo 1500 godina prenošenje vjere i kršćanski odgoj mogli su se okoristiti podrškom koju je pružalo svepristno kršćansko okruženje. Danas u školama, u sredstvima komunikacije, u društvenim institucijama ne postoji više takvo okruženje. Crkvene vrijednosti i ideje modernog svijeta kao da kreću sve više različitim smjerovimaKako će biti još moguća buduća komunikacija i potvrda životnih nacrta i načina spasenja od strane Crkve?

Kao što ste ispravno rekli, da bi se to dogodilo, potreban je kršćanski ambijent. To je datost koju bih izrazio ovako: ne mo�e se biti kršćanima sami od sebe, biti kršćani znači smjestiti se unutar jedne zajednice koja je na putu. Čak je i eremit dijelom jedne takve zajednice i od nje je podržan. Zbog toga se Crkva mora brinuti kako bi nastale takve zajednice. Europska i američka kultura društva više ne sadržavaju ovu zajednicu na putu. Sve nas to vraća na prethodna pitanja: kako će Crkva živeti u ovom društvu vidljivo dekistijaniziranom? Ona mora uspostaviti noveoblike zajednica na putu, sposobnih ponuditi unutar njih samih uzajamnu podršku i konkretni oblik života u vjeri.

 

Samo društveno okruženje danas više nije dovoljno, ne postoji više raširena kršćanska atmosfera. Zbog toga se kršćani moraju uzajamno podržavati. Već se vide neki drugi oblici, „pokreti” različitih vrsta, unutar kojih se oblikuju istinske zajednice na putu. Nužna je obnova katekumenata, koja čini mogućim prakticiranje, otkrivanje kršćanskih stvarnosti; jedan put mogao bi biti povezivanje sa monaškim zajednicama, a kako bi se na taj način živjelo iskustvo kršćanstva. Drugim riječima, ako društvo u svojoj cjelosti nije više kršćanskog okruženja, na jednak način kao što to nije bilo niti prvih četiri ili pet stoljeća, sama se Crkva mora strukturirati u vitalnim stanicama, čineći konkretno iskusivim i provodivim unutar jedne manje stvarnosti tu veliku životnu stvarnost Crkve.