RAZGOVOR O VJERI

RAZGOVOR O VJERI

(iz knjige “Razgovor o vjeri”) 01/01/1985

“Razgovor o vjeri”, Vittorio Messori, u razgovoru sa Josephom Ratzingerom. Verbum 1998, str. 37- 40)

“Nada pokreta”

Ali, uznemiren pitam, ostavlja li vaša negativna slika crkvene stvarnosti poslije Koncila prostora za kakvo pozitivno viđenje?

»Paradoksalno je – odgovara – da se upravo to negativno može preobraziti u pozitivno. Ovih godina mnogi su katolici doživjeli iskustvo izlaska; osjetili su rezultate prilagođavanja ideologijama te su probali što znači očekivati od svijeta otkupljenje, slobodu i nadu. Kakav bi bio život bez Boga, svijet bez Boga, dosada se je znalo samo u teoriji. Sada se je doživjelo i u stvarnosti. Polazeći od te praznine, mi možemo iznova otkriti bogatstvo vjere i njezinu neophodnost. Za moge su ove godine bile godine mukotrpna pročišćenja, gotovo put kroz vatru koji je otvorio novu mogućnost dublje vjere.«

»Ne zaboravljajući, nikada – nastavlja – da je svaki Koncil, prije svega, reforma koja se od vrha treba proširiti na temelje. Svaki Koncil, kako bi doista donio plodove, mora biti slijeđen od novog vala svetosti. Tako je bilo poslije Tridenta koji je, zahvaljujući upravo tome, postigao cilj prave reforme. Spasenje za Crkvu dolazi iznutra, ali nipošto nije rečeno da dolazi od hijerarhijskih dekreta. Ovisit će o svim katolicima, koji su pozvani oživjeti ga, hoće li II. vatikanski sabor i njegovi plodovi biti promatrani kao svijetlo razdoblje u crkvenoj povijesti. Kao što to često ponavlja Ivan Pavao II: “Crkva danas ne treba novih reformatora. Crkva danas treba novih svetaca”.«

 

Ne vidite li dakle, inzistiram, druge pozitivne znakove – osim onih koji dolaze iz “negativnih” – ovog razdoblja crkvene povijesti?

»Sigurno da ih vidim. Ne želim ovdje govoriti o razvoju mladih Crkava (kao one u Južnoj Koreji) ili o životnosti progonjenih Crkava, budući da se to ne može izravno svesti na II. vatikanski sabor, kao što mu se ne mogu pripisati izravno ni znakovi krize. Ono što budi nadu na razini opće Crkve – a to se događa upravo u srcu krize Crkve u zapadnome svijetu – jest pojavak novih pokreta, koje nitko nije planirao nego su niknuli spontano iz nutamje životnosti same vjere. U njima se očituje – ma koliko neznatno – nešto kao novo vrijeme Duhova u Crkvi.«

 

Na što osobito mislite?

»Mislim na Karizmatički pokret, na Kursiljo, na Pokret fokolarina, na neokatekumenske zajednice, na Comunione e Liberazione (Zajedništvo i oslobođenje) itd. Naravno, svi ovi pokreti potiču i neke probleme. Sa sobom nose, u većoj ili manjoj mjeri, i opasnosti. Ali to se događa za svaku životnu stvarnost. Sada mi se događa sve češće da susretnem skupine mladih koji srčano prianjaju uz cjelovitu vjeru Crkve. Mladi koji potpuno žele živjeti tu vjeru i koji u sebi nose velik misionarski zanos. Cjelokupan intenzivni život vjere, nazočan u ovim pokretima, ne znači bijeg u intimizam ili povratak u privatnost, nego jednostavno puno i potpuno katoličanstvo. Radost vjere koja se doživljava u tim pokretima ima u sebi nešto zaraznoga. Tu, na spontan način, niču nova svećenička i redovnička zvanja.«

Nitko, pak, ne niječe da među problemima, izazvanima od ovih pokreta, ne postoji i problem njihova uključenja u opći pastoral. Njegov odgovor je spreman: »Ono što začuđuje jest da sva ta gorljivost nije elaborirana od nekog ureda za pastoralno planiranje, nego se je pojavila na neki način sama od sebe. Ova činjenica ima za posljedicu da uredi za planiranje – upravo kada žele biti jako “progresivni” – ne znaju što s njima; naime – ovi pokreti ne ulaze u njihove planove. Tako, dok se javljaju napetosti oko njihova uključenja unutar postojećih institucija, ne postoji apsolutno nikakva napetost s crkvenom hijerarhijom kao takvom.«

 

Vaš je sud, dakle, pun simpatije. Kardinal to potvrđuje: »Ovdje se pojavljuje novi crkveni naraštaj, na koji gledam s velikom nadom. Čini mi se divnim da je Duh još jednom jači i veći od naših programa te da vrednuje drugačije od onoga što smo si zamišljali. U tom smislu obnova se događa tiho ali učinkovito. Stari oblici, koji su se nasukali na kontradikciji samih sebe i na užitku negiranja, silaze sa scene, a novo se pojavljuje. Naravno, ono još uvijek nema puni glas u velikoj raspravi o vladajućim idejama. Raste u tišini.

Naša je zadaća – ukoliko smo nositelji crkvenih službi i ukoliko smo teolozi – da ovom novom otvorimo vrata i da mu pripravimo prostor. Doista, nastojanja, koja su upravo na snazi, kreću se u posve suprotnom smjeru. Ako se gleda na tu “opću meteorološku situaciju” Duha, tada treba govoriti, kako smo činili i prije, o pravoj krizi vjere i Crkve. Samo ako joj se sučelimo bez predrasuda, moći ćemo je i nadvladati.«