PONOVNO OTKRIĆE KATEKUMENATA I ODOBRENJE NEOKATEKUMENSKOG PUTA

PONOVNO OTKRIĆE KATEKUMENATA I ODOBRENJE NEOKATEKUMENSKOG PUTA

Kako bi razumjeli značenje odobrenja statuta Neokatekumenskog puta potrebno je proći  neke temeljne povijesne etape koje su mu prethodile.

1.       Wojtyla i ponovno otkriće katekumenata

Karol Wojtyla, iz osobnog svog iskustva  nacističke diktature i poslije one komunističke, vidi Crkvu okruženu novim valom poganstva izraženim u totalitarnim ideologijama XX. stoljeća. U mnogim govorima i činima njegovog pontificata odjekuje povijesno sjećanje ove ostvarene apokalipse, koju je osobno iskusio. To je bila tragedija drugog svjetskog rata: logori, gulazi, milijuni mrtvih, strašne nepravde.

“Tijekom stoljeća koje je na izmaku, mlade kao što ste vi okupljali su na ogromnim skupovima, kako bi ih naučili mrziti, slali su ih da se bore jedni protiv drugih. Različiti sekularizirani mesijanizmi, koji su pokušavali zamjeniti kršćansku nadu, poslije su se pokazali  kao pravi pravcati pakao. “

Crkva i kršćani su pozvani odgovoriti na opasnost novog barbarstva koji je mnogo ozbiljniji od onog antičkog. Za Wojtylu ponovno evangelizirati znači udaljiti sablast nove apokalipse koja donosi rizik uništenja čovjeka i društva.

Po svojoj filozofskoj formaciji, on je pozoran na stvarne fenomene, dakle i na činjenicu da kršćanska vjera treba izraziti novi oblik života, novi način na koji se ljubi i bude slobodan, a ne samo religiozno vjerovanje. U središtu pontifikata Ivana Pavla II nalazi se vizija Crkve koja, ostavivši iza leđa svaki tijumfalizam, oživljuje evangelizacijski poticaj, novu evangelizaciju, za ponovnu evangelizaciju zemalja koje su tradicionalno kršćanske ali ponovno upadaju u poganstvo.

Godine 1952., Wojtyla, mladi svećenik, napisao je članak koji je izvanredan po aktualnosti, “Katekumenat 20. stoljeća”. Promišljajući o Pashalnom bdijenju, on proučava znakove koji izražavaju Kristovo uskrsnuće: svjetlost, koja sjaji iz uskrsnuća i omogućuje kontemplaciju novog života, i voda, prijelaz preko Crvenog mora, simbol prijelaza iz smrti u život. Zbog toga  se u središtu noći nalazi  krštenje, koje nudi promjenu naravi, a kojeg priprema katekumenat:

“…te noći se katekumeni trebaju nanovo roditi… Može li se nanovo roditi onaj koji je već živ? Može li postojati život koji  nije bio življen do tog trenutka?… Jer vjerovati u Boga kojega Krist naviješta kao svoga Oca… nije samo vjerovati, nego nanovo se roditi…; znamo da …ne prijanjamo samo uz neko vjerovanje, neku religiju, već primamo novi život… “.

Jedan od koncilskih otaca koji je najviše pridonio ponovnom otkrivanju kršćanske inicijacije, te samim time i katekumenata, bio je mladi poljski biskup, tada pomoćni biskup Krakova, Karol Wojtyla. U svom interventu u koncilskoj auli godine 1962, u raspravi o tekstu konstitucije Sacrosantum Concilium o liturgiji, Wojtyla je zastupao teze koje su u ono vrijeme bile revolucionarne:

“Kršćanska inicijacija ne vrši se samo krštenjem, nego preko katekumenata tijekom kojeg se odrasla osoba priprema provoditi svoj život kao kršćanin .

Zbog toga je očito da je inicijacija nešto više od samog primanja krštenja”.

Za Wojtylu, to ponovno otkrivanje katekumenata koje je širilo tradicionalni pojam kršćanske inicijacije bilo je od

“…najveće važnosti nadasve u naše vrijeme, kada već krštene osobe nisu dovoljno uvedene u cjelovitu istinu kršćanskog života”.

Iako je bio svjedok vjere poljske Crkve, Wojtyla je jasno vidio krhkost „kršćanstva” pred sekularizacijom i apostazijom modernog čovjeka.

“Zasigurno mi danas, u zemljama starog kršćanstva, nadasve u zemljama Europe, opažamo iscrpljenost našeg nutarnjeg kršćanstva, onoga što bi trebalo biti plod našeg krštenja.

Živimo u razdoblju dekristijanizacije; čini se da vjernici, nekad kršteni, nisu dovoljno zreli kako bi se oduprli sekularizaciji, idelogijama koje su protivne ne samo Crkvi, katoličkoj religiji, nego su protivne religiji općenito, ateističke su, štoviše antiteističke”.

Wojtyla dakle podcrtava dva korjenito nova aspekta:

1. da katekumenat nije bio samo doktrinalna kateheza (kako se uglavnom gledalo na pripremu za krštenje u ono vrijeme), nego egzistencijalni proces uključenja u novu Kristovu narav.

2. da je katekumenat, tj. proces koji je pripremao na krštenje, bio toliko bitan  za proces inicijacije koliko i sami sakrament.

Analizirajući prvotnu Crkvu Wojtyla susreće da je u središtu evangelizacije bio katekumenat. Upravo zbog toga jer se ponovno nalazi u poganskom svijetu, Crkva treba obnoviti katekumenat koji je u prvotnoj Crkvi bio temelj evangelizacije.

2. Ponovno uvođenje neokatekumenskog procesa i za krštene

Na kraju koncilske rasprave o Konstituciji za liturgiju, jedna od najvažnijih odluka koncila bila je upravo ta, možda slabo zapažena u ono vrijeme, da se ponovno uvede katekumenat za odrasle, kao proces postupnog primanja novog života (Sacrosantum Concilium br. 64). Ova odluka je donijela nekoliko godina kasnije, 1972. godine, proglašenje Ordo Initiationis Christianae Adultorum (OICA), tj. Ordo, ili sheme koja uređuje proces inicijacije za krštenje odraslih.

IV poglavlje OICA-e predlaže također korištenje nekih obreda, vlastitih katekumenatu, za katehezu odraslih koji su kršteni ali nisu dovoljno katehizirani.

Sljedećih godina ova točka, još uvijek marginalna, sve je više počela dobivati na važnosti u dokumentima  učiteljstva.

Pavao VI, godine 1975, u Apostolskoj pobudnici Evangelii Nuntiandi, u 44 paragrafu, je zaključio:

«Već je očigledno da današnji uvjeti čine sve hitnijim da se katehetsko poučavanje preda u obliku katekumenata».

Nadalje, godine 1979., Ivan Pavao II, u Apostolskoj pobudnici Catechesi Tradendae, u 44. paragrafu, je rekao:

«Naša pastoralna i misionarska briga… usmjerena je ka onima koji, iako su rođeni u kršćanskoj zemlji, štoviše u sociološko kršćanskom okruženju, nisu nikad bili poučeni u svojoj vjeri te su, kao odrasli, pravi katekumeni».

Naposlijetku Katekizam Katoličke Crkve, izdan godine 1992., u 1231. članku izričito je ukazao na nužnost pokrsnog katekumenata za svakog krštenog:

«Po samoj svojoj naravi krštenje djece zahtijeva pokrsni katekumenat. Ne radi se samo o nužnosti poučavanja nakon Krštenja, nego o nužnom razvoju krsne milosti u rastu osobe».

Kroz nekoliko godina prešlo se s IV poglavlja OICA-e, koje je predlagalo samo mogućnost korištenja nekih dijelova katekumenata za odrasle, koji su već kršteni, ali nisu dovoljno katehizirani, na formulaciju koja predlaže za sve koji su kršteni kao djeca nužnost pokrsnog katekumenata.

Nije samo da je Učiteljstvo prihvatilo ideje koje Wojtyla izrazio kao mladi svećenik, a potom i u koncilskoj auli, već je ponovno uvođenje katekumenata za krštene dovelo do izricanja nužnosti da već kršteni kršćani otkriju vjeru preko katekumenskog itinerarija, kako bi bili u stanju odgovoriti na aktualne izazove.

Na taj način je dokument, koji je ponovno uvodio stoljećima zaboravljen proces za krštenje pogana, zauzeo središnje mjesto u životu krštenih.

3. Neokatekumenski put, plod II Vatikanskog Koncila

Dok su Wojtyla i Koncil, te kasnije Učiteljstvo, otkrivali središnje mjesto katekumenata u procesu evangelizacije nekrštenih, te postupno i krštenih, u barakama na perifiriji Madrida razvijalo se konkretno iskustvo pokrsnog katekumenata, zahvaljujući susretu Kika Argüella i Carmen Hernández.

Kiko Argüello, španjolski slikar, poslije egzistencijalne krize i svog obraćenja, otkrio je u trpljenju nevinih otajstvo raspetoga Krista, koji je prisutan u posljednjima na Zemlji: to ga je potaklo da ostavi sve i, slijedeći stope Charlesa de Foucaulda, da ide živjeti među siromahe u barake “Palomeras Altas”, na perifiriji Madrida.

Carmen Hernández, španjolka, diplomirana kemičarka, bila je u dodiru s obnovom II Vatikanskog Koncila, preko mons. Oca Farnesa Scherera (liturgičara).  Ona je također pošla živjeti u barake “Palomeras Altas”, gdje je pokušavala osnovati jednu skupinu koja bi išla evangelizirati rudarima u Oruro (Bolivija), i gdje je upoznala Kika Argüella.

Kikov umjetnički temperament, njegovo egzistencijalno iskustvo, njegova formacija kao katehista “Cursillos de Cristianidad”, evangelizacijski polet od Carmen, koja je formirana u institutu “Misioneras de Cristo Jesús”, njezina teološka pripremljenost (magisterij iz Teologije), i njezino poznavanje Pashalnog otajstva i liturgijske obnove Koncila, te ambijent najsiromašnijih na Zemlji, stvorili su onaj “humus“, onaj “laboratorij” koji je dao prostor za kerigmatsko-teološko-katehetsku sintezu koja je postala kralježnica ovog procesa evangelizacije odraslih, onoga što je Neokatekumenski put.

Iz njihove suradnje započeo se formirati itinerarij formacije katekumenskog tipa.

Ovo ponovno otkrivanje konkretnog načina pokrsnog katekumenata došlo je u je u dodir s hijerarhijom, najprije s nadbiskupom Madrida, mons. Casimirom Morcillom, koji je, došavši u barake, uvidio djelovanje Duha Svetoga i blagoslovio ga je, videći u njemu primjenu Koncila na kojem je sudjelovao kao jedan od generalnih tajnika.

Potom je, 1972. godine, neokatekumenat detaljno proučavan od Kongregacije za božanski kult, koja se pripremala na objavljivanje OICA-e.

Tadašnji tajnik Kongregacije, mons. Annibale Bugnini, i skupina stručnjaka koji su bili s njim, ostali su zadivljeni gledajući da je ono što su proučavali nekoliko godina o katekumenatu odraslih, Duh Sveti, počevši od siromašnih, već provodio u djelo. Nakon dvije godine proučavanja liturgijsko-katehetske prakse Neokatekumenskog puta, izdali su u  Notitiae, službenom listu kongregacije, pohvalnu bilješku za djelo koje je izvodio Neokatekumenski put u župama, prepoznavajući Put kao dar Duha Svetog za primjenu Koncila. Kongregacija se složila s imenom:  “Neokatekumenat“, ili Neokatekumenski put.

Godine 1974., deset godina nakon rođenja Puta, papa Pavao VI primao je na audijenciju Kika, Carmen i oca Marija sa župnicima i katehistima, okupljenima u Rimu. Pred nekim optužbama koje su sijale sumnju u anabaptizam ili da se želi ponavljati krštenje, papa je  odgovarao snažno i jasno:

“…živjeti i promicati ovu obnovu jest, kako vi kažete, jedan oblik “pokrsnog katekumenata”, koji će u današnjim kršćanskim zajednicama moći obnoviti one učinke zrelosti kakvi su se u prvotnoj Crkvi ostvarivali u razdoblju priprave na krštenje. Vi to stavljate poslije. Prije ili poslije, rekao bih, sporedno je. Činjenica je da vi ciljate na autentičnost, na puninu, na dosljednost, na iskrenost kršćanskog života. A to je golema zasluga koja nas, ponavljam, silno raduje i neizrecivo tješi…”.

4. Susret Ivana Pavla II s Kikom i Carmen

Dana 5. rujna 1979., Ivan Pavao II, malo nakon izabranja za prvosvećenika, po prvi put se osobno susreo s Kikom, Carmen i ocem Mariom, i pozvao ih je na Misu koju je on slavio u Castel Gandolfu.

Susret s Kikom i Carmen predstavljao je za Papu konkretni odgovor na njegovu intuiciju o središnjosti katekumenata za novu evangelizaciju; nakon mise je rekao da je misleći na njih, tijekom slavlja, vidio Ateizam-Krštenje-Katekumenat, izražavajući uvjerenje da pred ateizmom krštenje treba biti ponovno otkriveno preko katekumenata.

Dana 2. studenog 1980., odvio se prvi javni susret Ivana Pavla II s Kikom, Carmen i ocem Mariom, u župi Kanadskih mučenika, prvoj župi u kojoj je otvoren Neokatekumenski put i gdje je već postojao 12 godina. Govoreći neokatekumenskim zajednicama, Papa je rekao:

” Živimo u doba radikalnog sučeljavanja koje se posvuda nameće… vjera i protuvjera, Evanđelje i protuevanđelje, Crkva i protucrkva, Bog i protubog, …ne može postojati protubog, ali u čovjeku se može stvoriti radikalno nijekanje Boga… U ovo naše doba potrebno nam je nanovo otkriti radikalnu vjeru, radikalno shvaćenu, radikalno življenu i radikalno ostvarenu. … Nadam se da je vaše iskustvo nastalo u takvoj perspektivi i da može voditi prema zdravoj radikalizaciji našeg kršćanstva, naše vjere, prema autentičnom evanđeoskom radikalizmu. “

Dana 31. siječnja 1988., susrevši se s neokatekumenskim zajednicama župe Svete Marije Goretti, Ivan Pavao II formulirao je s još većom preciznošću važnost nekatekumenata za Crkvu:

“Preko vašeg Puta i vaših iskustava vidi se koje bi blago za Crkvu bio katekumenat kao metoda pripreme za krštenje.

Kad proučavamo krštenje, jasnije vidimo da je sadašnja praksa postala nedovoljna, površna. …bez prethodnog katekumenata ova praksa postaje nedovoljna, nesrazmjerna s obzirom na veliko otajstvo vjere i ljubavi Božje, a to je sakrament krštenja.

…Ja vidim postanak neokatekumenata, njegova puta ovako: netko – ne znam da li Kiko ili neki drugi – upitao se: odakle dolazi snaga prvotne Crkve? Odakle dolazi slabost današnje mnogobrojnije Crkve? Ja vjerujem da je odgovor našao u katekumenatu, u ovom Putu…

…Mislim da postoji način kako obnoviti župu na temelju neokatekumenskog iskustva”.

Ne želimo ovdje proći sve povjesne etape koje su dovele do odobrenja Statuta, koje se mogu pratiti u Povijesnoj noti  i u Kanonske napomene: na poseban način pismo Ogniqualvolta kojim je 30. kolovoza 1990., Sveti Otac službeno priznao put kao itinerarij katoličke formacije.

Ovdje samo treba potcrtati kako je odobrenje Statuta ispunjenje dugog procesa koji je doveo Učiteljstvo Crkve do toga da sve više uvidi nužnost ponovnog evangeliziranja krštenih i da prepozna Neokatekumenski put kao sredstvo prikladno tom cilju. Nedostajala je, međutim, do danas shema koja bi se mogla ponuditi za ostvarenje pokrsnog katekumenata.

To je ono što je učinila Sveta Stolica ovom odlukom: odobrila je i ponudila shemu pokrsnog katekumenskog itinerarija, koji je sastavljen ne samo od liturgijskih etapa, nego također upotpunjen katehetskim sadržajem koji je u više od trideset godina dao vrlo mnogo plodova. Priznavanje Neokatekumenskog puta je dakle jedno od konkretnih ostvarenja uputa Učiteljstva i ispunjenje jednog od najistaknutijih zahtjeva Ivana Pavla II.

Giuseppe Gennarini