POHOD PAPE IVANA PAVLA II. ŽUPI SVETOG FELIKSA KANTALICIJSKOG

POHOD PAPE IVANA PAVLA II. ŽUPI SVETOG FELIKSA KANTALICIJSKOG

Rim 4. svibnja 1986.

U župi su vrlo brojni predstavnici neokatekumenskih skupina. Papa je s njima imao posebni susret za vrijeme kojega, pošto je saslušao svjedočanstvo jednog od katehista zajednice, želio je podsjetiti na brojne susrete u rimskim župama, i tijekom pohoda drugim gradovima Italije i svijeta, sa neokatekumenskim skupinama. Skupine koje, naglasio je papa, imaju nešto po čemu se odmah može vidjeti da se razlikuju od drugih.

Uzeo je dakle riječ Giacomo, katehist župnih zajednica:

“Svetosti, govorim jer sam katehist ove braće i sestara. Kao prvo: vrlo sam zadovoljan što sam ovdje s vama, u milosti koju nam daje Crkva u punini, i sa nježnošću. To kažem zato jer sam po naravi nasilan i imao sam djetinjstvo puno trpljenja i nevolja; i budući da nisam bio u Crkvi, u meni se je stvorila slika Boga kao osvetnika, koji bi mi morao na neki način dati naknadu za sve što sam podnio. To me je dovelo do velikog trpljenja, rastao sam u posve krivom pravcu, bio sam jedan od onih kršćana koji druge sablažnjuju, jer propovijedaju ono što sami ne čine. Kad sam postao svjestan te svoje stvarnosti, da sam naime sablazan za druge, jer sam od nasilja načinio svoj “credo”, bio sam već oženjen, imao dvoje djece tek rođene, i bojao sam se samoga sebe, Oče, i namjeravao sam skončati moj život: molio sam se Djevici Mariji, kojoj sam bio pobožan, da mi pomogne, da mi pokaže smisao svega što sam činio, jer sam bio posve izgubljen. Jedne sam nedjelje, idući na misu, susreo jednog laika, jednog bradonju kakav sam i ja, koji mi je navijestio oproštenje grijeha i milosrđe Isusa Krista za siledžije kakav sam bio i ja, Oče. I za nasilnike, kao što sam ja, Gospodin ima put povratka k ljubavi i opraštanju. Eto, Oče, ja sam već petnaest godina na ovom Putu, i Crkva me šalje u svijet da naviještam oproštenje i milosrđe”.

Papa se nazočnim neokatekumenskim zajednicama obratio ovim riječima:

Hvala za ovo svjedočanstvo. Nije ovo prvi put da slušam svjedočanstvo jednog neokatekumena, i uvijek sam veoma ganut. Ali, nadasve, kada sam dolazio ovamo i čuo pjesmu “Marijo, blažena Marijo”; tada sam odmah znao tko su ti što pjevaju, jer po ovoj vas pjesmi posvuda prepoznajem: usred afričkog kontinenta i u Indiji, ili na bilo kojem mjestu na svijetu vi se ističete ovom pjesmom: “Marijo, blažena Marijo, Ti si povjerovala riječi Gospodnjoj”.

Ovo označava vaš Put, ovo je oznaka svih neokatekumenskih zajednica i svakoga od vas, jer ovaj put je put vjere; vjere ponekad posve početnički nađene, nađene u dubokom obraćenju, kako se vidi iz raznih svjedočanstava. Ponekad je to vjera ponovno nađena u smislu da je produbljena, pronađena u svoj svojoj dubini, jer vjera ima čudesnu dubinu, bezgraničnu, a da mi kršćani često nismo toga svjesni. Dubina vjere! Vjera je: biti dionik spoznaje samoga Boga. Bog se daje upoznati od nas, i to skoro pa s Njegovom vlastitom spoznajom. Vjera nas priprema za gledanje Boga i već nosi u sebi sjeme ovog gledanja, blaženog gledanja neba. Vjera, eto, mora biti tijekom cijeloga života uvijek iznova pronađena, a ova stvarnost vjere, ova dubina vjere često je zanemarena i od vjernika, od kršćana: ne znaju što je, što nose u sebi kao vjernici iako imaju vjeru!

Onda, vaš se Put sastoji u ovome: pronaći vjeru ili gotovo posve, ili u smislu produbljivanja onoga što ste već otprije imali. Ovdje vrlo dobro dolazi pjesma: “Marijo, blažena Marijo, ti si povjerovala riječi Gospodnjoj”.

Ne može se ni zamisliti puniju vjeru, vjeru savršeniju od Marijine. Ovo je vrhunac vjere, koji se je pokazao nadasve u času Navještenja. Može se reći da je to nevjerojatna vjera, jer je potreban paradoks da se izrazi Marijina vjera. Kad je Djevica otišla Elizabeti, ova je to izrazila ovim riječima: “Blažena si Ti što si povjerovala Riječi Gospodnjoj”. Marijina vjera je, sigurno, uzor vjere svih vjernika, svih onih koji pronalaze vjeru i onih koji je produbljuju, a osobito vas koji ovaj put vjere imate kao zadatak, rekao bih, kao karizmu vlastitu vašem neokatekumenskom biću.

Zato se uvijek obradujem pri susretu s vašim skupinama, jer uz roditelje, odrasle, nalazim i mnogo djece. Govori se da su neokatekumenske obitelji brojne, da imaju mnogo djece: i to je dokaz vjere, dokaz vjere u Boga. Za davanje života čovjeku, potrebna je vjera u Boga.

Ako mi danas proživljavamo veliku takozvanu demografsku krizu, krizu obitelji, krizu očinstva, krizu majčinstva, krizu veliku i duboku, onda je to posljedica manjka vjere u Boga. Ovo se ne može mijenjati, preoblikovati, poboljšati, nego samo dubokom vjerom. Za davanje života čovjeku, potrebna je vjera u Boga.

Onom što sam već prije rekao želio sam nadodati i ovo da potvrdim i ovaj vid vašeg Puta. Blagoslovio vas svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti: blagoslovio i vaše obitelji.