POHOD PAPE IVANA PAVLA II. ŽUPI SV. TARZICIJA

POHOD PAPE IVANA PAVLA II. ŽUPI SV. TARZICIJA

Rim, 3. ožujka 1985.

Unutar župne crkve župnik je Papi predstavio Neokatekumenske zajednice. Za nekoliko dana braća prve zajednice započet će jedno novo poslanje. Naviještat će evanđelje po kućama u četvrti. “To je vrlo važan i ujedno osjetljiv trenutak za zajednicu” – rekao je župnik.

Zatim je jedan brat iz zajednice rekao: “Svetosti, nije slučajno da se za vrijeme Pia XII. moj život zaustavio i da sam ga ponovno pronašao za vrijeme Vašeg pontifikata, ne obazirući se na postojanje čak triju papa. Nakon strogog katoličkog odgoja u djetinjstvu sa osamnaest godina držao sam da odrastao čovjek ima posebnu zadaću: boriti se protiv kršćanske religije kao opasnog praznovjerja. Smatrao sam da su Krist i kršćanstvo utopija i promašaj pridržavajući čovjeku sposobnost da bude tvorac vlastitog života. Takva iskrivljena vizija života dovela me je do gotovo dvadeset pet godina intelektualnog i afektivnog nutarnjeg nereda iz kojeg nisam mogao izaći. Također je i samoubojstvo jednog prijatelja ponovno stavilo pred mene pitanja bez odgovora o ljudskoj egzistenciji, o smislu života. Prije šest godina Gospodin je došao ispuniti moj život; došao je iznenada, neočekivano preko nekih katehista koji su gubili svoj život za druge. Od tog dana moj se život promijenio. Otkrio sam da me Gospodin voli kao šo nitko drugi ne bi mogao. Do te sam mjere iskrivio ljubav Božju misleći da on ne voli ni mene ni bilo kog drugog. Malo pomalo, kako je Riječ zadirala u moj život otkrivao sam uvijek sve veće Božje milosrđe. Ova ljubav me je preporodila kao muža i kao oca. Ustvari, otkrio sam novu ženu koju nisam izabrao ja nego Gospodin za mene. Otkrio sam novu djecu koja su Božja djeca. Svetosti, s ovim mojim kratkim svjedočanstvom želim uzvratiti Crkvi ono što sam dobio, u znak zahvalnosti i sinovske ljubavi”.

Ja vas poznajem – odgovorio je papa – susrećem vas u mnogim rimskim župama, susrećem vas i u raznim zemljama svijeta. Vrlo je lako identificirati vas, jer kad počnu odzvanjati vaše gitare, i kad odjekne ono pjevanje karakteristično za neokatekumene, u bilo kojem kutku svijeta, papa odmah zna tko su ti, i razveseli se. Posvuda se obraduje, a raduje se i u ovoj župi. Ja sam mnogo puta govorio mnogim neokatekumenskim zajednicama u mnogim dijelovima Rima i već vrlo dobro znam da su dva elementa karakteristična za vašu karizmu. Prvi je: zanos vjere, ponovno nađene. Ponovno nađene vjere i kod onih koji su je oduvijek imali, možda čak i kao vjeru življenu, vjeru prakticiranu; kod onih koji su, više manje, bili pošteni i dobri kršćani. Jednom nanovo nađena vjera, vjera – nađena u svom punom značenju, u svom otajstvu, u svojoj nadnaravnoj veličini – stvara zanos. Ovaj je zanos vjere vrlo potreban našem vremenu. Ovo naše vrijeme, hladno, indiferentno, naše vrijeme koje se ne želi založiti – koje o istinitosti vjere, o Bogu, o Kristu kaže: tko zna, može biti, možda jest. Potreban je ovaj zanos, ovo osobno uvjerenje, koje je jedino sposobno i druge uvjeriti.

Zatim, drugo što mislim da pripada vašoj karizmi, jest: radikalno obraćenje. Slušao sam vaša svjedočanstva, osobito ono prvo, s dubokim ganućem, i odmah sam pomislio: što hoćete više, imamo još jedno svjedočanstvo Pavla iz Tarza. Jednoga koji je išao protiv, koji je čak želio ubiti Isusa, uništiti kršćanstvo. Onda je, u jednom trenutku, susreo Isusa uskrsloga, postao je Njegovim učenikom, Njegovim najrevnijim i najplodnijim apostolom. Stoga ja mislim da u ovo naše vrijeme – u kojem su mnogi izgubili vjeru i pošli drugim putem slijedeći ideološke i filozofske sisteme, nalazeći čak i protuvjerske udruge i organizacije – da su, dakle, ovom našem vremenu potrebna obraćenja kakvo je bilo ono Pavla iz Tarza. Gledam na vas s velikim zadovoljstvom i mislim da ste veoma potrebni današnjoj Crkvi i današnjem svijetu. Morate samo nastaviti gajiti vaše karizme i produbljivati vaš identitet, stojeći uvijek vrlo blizu uz pastire Crkve, i slijedeći uvijek onu specifičnu milost koja pripada identitetu neokatekumenskih zajednica.