POHOD PAPE IVANA PAVLA II. ŽUPI NAŠE GOSPE PRESVETOG SAKRAMENTA I SVETIH KANADSKIH MUČENIKA

POHOD PAPE IVANA PAVLA II. ŽUPI NAŠE GOSPE PRESVETOG SAKRAMENTA I SVETIH KANADSKIH MUČENIKA

Rim, 2. studenog 1980.

 

Jučer poslijepodne, u nedjelju 2. studenog, Sveti Otac je pohodio rimsku župu: Naše Gospe od Presvetog Sakramenta i Svetih kanadskih mučenika u Villa Massimo. Papa je u crkvi slavio euharistiju u nazočnosti kardinala Polettija i Roya, te pomoćnog biskupa Oscara Zanera i župne zajednice.

Zatim je Papa sišao u kriptu župne crkve u vrlo sugestivan ambijent, kakvim ga je učinio veliki krsni studenac, čiji se bazen otvara na podu, odakle izbija izvor vode. Na suprotnoj strani je katedra, oslonjena na drugi panò oslikan svetim prizorima. Pred katedrom je veliki stol na kojem blista uskrsna svijeća. Uokolo najmanje pet stotina osoba: braće i sestara iz neokatekumenskih zajednica, koji su već dvanaest godina na svome Putu u ovoj župi pod vodstvom njihovog prvog katehista Kika Arguella, koji je došao iz Španjolske i odavdje dosegao do mnoge braće u Rimu i diljem svijeta. Sa braćom iz zajednica bio je također i biskup Franca u Brazilu, mons. Diogenes da Silva Matthes.

Otac Guglielmo Amadei predstavio je Svetom Ocu jedanaest zajednica koje trenutno čine Put: prva je nastala 1968., a zadnje dvije, nastale su prošlog Uskrsa. Otac Amadei je naglasio veliki doprinos koji katehisti proizašlih iz ovih zajednica pružaju pastoralnom planu župe koji je potpuno usredotočen na evangelizaciju, a također i mnogim drugim rimskim župama, te u Italiji i drugim zemljama na nekoliko kontinenata.

Potom je uzeo riječ Kiko Argüello, prvi katehist Neokatekumenskog puta koji je iscrpno govorio o svom duhovnom iskustvu i dugom itinerariju što ga je izvršio dok je stigao do obraćenja:

“Gospodin je dopustio da iskusim što je to apsurd, ateizam, dok mi nije iskazao svoje milosrđe; ponižavao me dok me nije ponizio dotle da sam ga molio za pomoć, i kasnije, on me je odveo da živim među siromasima, a da nisam znao koji je uistinu Gospodinov put. Pošao sam živjeti sa siromasima, madridskim barakašima, ne znajući da Bog ima jedan plan pred kojim sam danas i ja zapanjen, zadivljen i prestrašen, jer znam da to ne ide bez velikih trpljenja.”

Zatim je Kiko govorio o velikom naporu oko katehetske i teološke sinteze, na što su ga prisilili skromni ljudi koji su ga slušali, a nisu mogli razumjeti apstrakcije. Uz pomoć Carmen Hernández, i na tragu Sabora, kvasac rođen u Kikovom srcu pretvorio se je u itinerarij vjere, u postupni katekumenat, u etapama, u apsolutnoj poslušnosti, a župama se nudi pomoć kroz kateheze: u kršćansku zajednicu dovesti odrasle ljude, da bi potpuno živjeli Evanđelje preko otkrića krštenja.

Sveti Otac je, duboko zainteresiran za dugo pripovijedanje duhovnog iskustva Kika Argüella i početaka Neokatekumenskog puta, i sam govorio dugo, produbljujući, sa iskrenošću i u duhu ljubavi, eklezijalni smisao neokatekumenskih zajednica. Rekao je između ostalog:

1. Prije svega želim vam reći da vas volim dok vas gledam tako brojne, okupljene zajedno: odrasle, mlade, mališane s vašim svećenicima. Volim vas. Sa zanimanjem sam pratio informacije koje mi je dao vaš prezbiter. Moram vam reći da ovo nije prvi put da čujem njegovu riječ pa i njegovo oduševljenje neokatekumenskim pokretom koji, budući da je “put”, također je i pokret. Zatim sam također sa zanimanjem slušao svjedočanstvo vašeg prvog katehista.

Što vam mogu reći? Prije svega ovo: riječ koja se najviše ponavljala bila je riječ vjera. I svi vi ste vjernici; hoću reći: imate vjeru. Tu je još nešto više: mnogi imaju vjeru, ali vi ste prešli jedan put da biste otkrili svoju vjeru, da biste otkrili božansko blago što ga nosite u sebi, u svojim dušama. I otkrili ste to, otkrivajući tajnu krštenja. Istina je da u svijetu ima mnogo krštenih. Sigurno, oni su još uvijek manjina među građanima svijeta, ali ima ih mnogo. Ne znam koliko ih je među tim krštenima koji su svjesni svoga krštenja, ne samo činjenice da su kršteni, nego što znači biti kršten, što znači krštenje.

Evo: cesta ili put otkrića vjere preko krštenja jest put što ga svi nalazimo u naučavanju Kristovu, u Evanđelju. Tu cestu nalazimo, i rekao bih još produbljenije, kroz razmišljanje, u poslanicama Sv. Pavla. On nam je pokazao beskrajnu dubinu otajstva krštenja, što znači ovo uranjanje u krsnu vodu, uspoređujući ga sa uranjanjem u smrt Kristovu, smrt koja nam je donijela otkupljenje i smrt koja nam donosi uskrsnuće. Na taj je način čitavo vazmeno otajstvo kao sažeto u sakramentu, hoću reći u otajstvu krštenja.

Evo, otkriti duboku dinamiku naše vjere znači otkriti puni sadržaj našeg krštenja. Ako dobro shvaćam, vaš Put u biti sastoji se u ovome: otkriti tajnu krštenja, otkriti njegov puni sadržaj i tako otkriti što znači biti kršćanin, vjernik. Možemo reći da je ovo otkriće na crti tradicije, da ima apostolske, pavlovske, evanđeoske korijene. Ovo je otkriće ujedno i originalno. Tako je uvijek bilo, jest i tako će uvijek biti. Svaki put kada neki kršćanin otkrije dubinu otajstva svoga krštenja, vrši posve originalni čin, što se ne može učiniti nego samo uz pomoć Kristove milosti, uz pomoć svjetla Duha Svetoga, budući da je to otajstvo, budući da je to božanska stvarnost, nadnaravna stvarnost, pa je naravni čovjek nije sposoban shvatiti, otkriti, živjeti je. Kao zaključak valja reći: svi vi koji ste primili milost da otkrijete dubinu, punu stvarnost svoga krštenja, morate biti veoma zahvalni djelitelju milosti, Duhu Svetome koji vam je udijelio takvo svjetlo, pomoć milosti da postignete ovaj dar jednom i da potom nastavite. Ovo je završetak prvog dijela razmišljanja.

2. Evo vam ukratko i drugog dijela: otkriti krštenje kao početak našeg kršćanskog života, našeg uranjanja u Boga, u Boga živoga, u otajstvo otkupljenja, u pashalno otajstvo, otkriti naše krštenje kao početak našeg jednostavno kršćanskog života; mora biti početak otkrivanja čitavog našeg kršćanskog života, korak po korak, dan po dan, tjedan po tjedan,  period života po period života jer kršćanski je život dinamičan proces. Obično se počinje s krštenjem mališana, djece malo poslije rođenja, ali onda rastu: raste čovjek, mora rasti i kršćanin. Onda se otkriće krštenja mora projicirati na čitav život, na sve vidove života; mora se također vidjeti, na temelju ovog sakramentalnog početka našeg života, čitava sakramentalna dimenzija našeg života jer sav život ima višestruku sakramentalnu dimenziju.

Postoje sakramenti inicijacije: krštenje, potvrda, da se dostigne punina, središnja točka takve inicijacije je u Euharistiji. Dobro pak znamo da su crkveni Oci govorili o sakramentu pokore kao o novom krštenju, kao o drugom krštenju, drugom, trećem, desetom, itd.

Možemo također govoriti i o zadnjem krštenju ljudskog života, o sakramentu bolesnika; postoje i sakramenti zajedničkog života: svećeništvo, brak. Kršćanski život ima sakramentalnu strukturu, pa otkriće vlastitog krštenja treba uključiti u tu strukturu koja je u biti posvećujuća, jer sakramenti otvaraju put Duhu Svetome. Krist nam je dao Duha Svetoga u njegovoj apsolutnoj punini. Potrebno je samo otvoriti srca, treba napraviti put. Sakramenti prave put Duhu Svetome koji djeluje u našim dušama, u našim srcima, u našoj čovječnosti, u našoj osobnosti, nanovo nas izgrađuje, stvara novog čovjeka.

Evo, ovaj put, put vjere, put iznova otkrivenog krštenja mora biti put novog čovjeka. Ovaj čovjek vidi kakav je pravi razmjer, ili bolje, nerazmjer njegova stvorenog bića, njegove stvorenosti s obzirom na Boga stvoritelja, na njegovo beskrajno veličanstvo, na Boga otkupitelja, na Boga svetoga i posvećujućega, i nastoji se ostvariti u toj perspektivi. Evo, tako se nameće moralni vid života, koji mora biti drugi, pače, rekao bih, isti plod ako se nanovo otkrije sakramentalna struktura našeg kršćanskog života: sakramentalna znači zapravo posvećujuća. Mora se ujedno otkriti i etička struktura jer ono što je sveto uvijek je i dobro, ne dopušta zlo, grijeh. Da, Sveti, Najsvetiji od svih, Krist, prima grešnike, prihvaća ih, ali zato da ih učini svetima. Evo, sve je ovo program. I tako imamo drugu točku, drugi zaključak: otkrivajući krštenje kao početak našeg kršćanskog života u svoj njegovoj dubini, moramo otkriti i posljedice, korak po korak, u čitavom našem kršćanskom životu. Evo, moramo činiti put, moramo činiti put.

3. Treća točka: ovo otkriće mora postati u nama kao kvasac. Ovaj se kvasac pokazuje, postaje tijelo, postaje život, u ostvarivanju našeg osobnog kršćanstva, u izgradnji, ako možemo tako reći, novog čovjeka. Ali taj se kvasac ostvaruje i u apostolskoj dimenziji. Mi smo poslani. Crkva je apostolska, ne samo utemeljena na apostolima, nego i u čitavom svome tijelu prožeta apostolskim duhom, apostolskom karizmom.

Sigurno, taj apostolski duh mora uvijek biti usklađen sa društvenom, zajedničarskom dimenzijom čitavoga tijela, pa je zato Krist i ustanovio hijerarhiju. Crkva ima svoju hijerarhijsku strukturu, kako nas podsjeća II. vatikanski sabor u svom temeljnom dokumentu Lumen Gentium. Problem kvasca i apostolata: evo treće točke.

4. Zadnja točka. Mogle bi biti i druge točke, ali ja hoću završiti s ovom. Predragi, mi živimo u doba u kojem se osjeća i živi iskustvo radikalnog sučeljavanja u kojem se iskušava radikalno sučeljavanje – i ja to kažem, jer je to i moje iskustvo kroz toliko godina – radikalno sučeljavanje koje se posvuda nameće. I to ne u jednom jedinom izdanju, ima ih raznih u svijetu: vjera i protuvjera, Evanđelje i protuevanđelje, Crkva i protucrkva, Bog i protubog, ako se tako može reći. Ne postoji neki protubog, ne može postojati protubog, ali može postojati jedan protubog u čovjeku, u čovjeku se može stvoriti radikalno nijekanje Boga. Evo, mi živimo ovo povijesno iskustvo, i to više nego u prethodnim vremenima. U ovo naše doba potrebno nam je iznova otkriti radikalnu vjeru, radikalno shvaćenu, radikalno življenu i radikalno ostvarenu. Nama je potrebna takva vjera. Ja se nadam da je vaše iskustvo nastalo u takovoj perspektivi i da može voditi do zdrave radikalizacije našeg kršćanstva, naše vjere, do autentičnog evanđeoskog radikalizma. I zato vam je potrebno da imate veliki duh, veliku samokontrolu i također, kako je rekao vaš prvi katehist, veliku poslušnost Crkvi. Tako se uvijek radilo. Ovo svjedočanstvo pružili su sveci. Ovaj dokaz je dao i sveti Franjo, ovaj dokaz su dali razni karizmatici u raznim razdobljima Crkve. Potreban je ovaj radikalizam, rekao bih ova radikalizacija vjere. Da, ali ona mora uvijek biti uključena u cjelinu Crkve, u život Crkve, u vodstvo Crkve jer je Crkva u svojoj cjelini primila Duha Svetoga od Krista preko apostola poslije njegova uskrsnuća.

Vidim da se vi susrećete, ja sâm sam vas sreo u raznim župama Rima, razne skupine, ali čini mi se da je ovdje najbrojnija skupina. Zbog toga govorim malo duže i bez neke posebne priprave, ali koja ipak uvijek postoji u mojoj pameti i u mome srcu. Nije ovo, recimo, govor Učiteljstva, to je prigodni pastoralni govor.

Ova radost koja se susreće u vašim sredinama, u vašim pjesmama, u vašem ponašanju, ova radost može biti sigurno znak južnjačkog temperamenta, ali ja se nadam da je ona plod Duha, i želim vam da bude takvom. Da, Crkva je potrebna radosti jer radost sa svojim raznim izražajima otkriva sreću. Evo, ovdje se čovjek nalazi pred svojim temeljnim pozivom, možemo reći kao naravnim: čovjek je stvoren za sreću, da bude sretan. Ako čovjek vidi ovu sreću, ako je susretne u izrazima radosti, može započeti jedan put. Ali i ovdje vam moram reći: pjesme, da, dobro; vaši izrazi radosti, dobro, ali za ovaj Put Duh je onaj koji daje početak.

Evo, više-manje, to je sve što sam htio i mogao vam reći u ovoj prigodi, i mislim da sam vam rekao dosta, a možda i previše.

Podjeljujem vam svoj blagoslov zajedno s prisutnim kardinalima i biskupima.