POHOD IVANA PAVLA II. ŽUPI BEZGREŠNOG ZAČEĆA U “CERVELLETTA” TOR SAPIENZA

POHOD IVANA PAVLA II. ŽUPI BEZGREŠNOG ZAČEĆA U “CERVELLETTA” TOR SAPIENZA

Tor Sapienza (Rim), 7. ožujka 1982.

 

Susret sa neokatekumenskim zajednicama – posljednji susret ovog posjeta – uvod je dao župnik don Riccardo:

“Sveti Oče, Vi ovdje gledate čudesno djelo što ga je Gospodin izveo u našoj župi. Jučer, kad smo bili na ručku s Vama, Sveti Oče, govorio sam Vam o tom, poznata Vam je povijest: još prije deset godina ova je župa bila propala, uistinu. Gospodin je ovamo doveo Put. Na tom je Putu sada šest zajednica, a ovo su braća i sestre. Ja ih zaista imam u srcu, jer oni su prvoga mene obratili, koji sam bio tvrdokoran. I tako, te prve godine, ’72., rodila se prva zajednica, i zatim, svake godine po jedna nova.

Neka ustanu braća i sestre iz prve zajednice. Sveti Oče, od prošle godine idu od kuće do kuće, navještaju Isusa Krista i donose mir. Pokucaju na vrata, predstave se u ime župnika te navijeste život vječni i oproštenje grijeha, jer ljudi, nažalost, ne vjeruju da Bog oprašta grijehe, misle da je Bog nepravedan, da je onaj koji samo kažnjava. Dobro, mnogi od ove braće i sestara su katehisti za potvrde i prve pričesti, a također pripremaju roditelje za krštenje njihove djece po kućama.

Poslije dvije godine rodila se i druga zajednica. Sada su blizu etape Puta na kojoj će početi moliti časoslov, započet će i oni će svakog jutra moliti pohvale. Mnogi od njih su također katehisti za potvrdu i prvu pričest; imaju mnogo djece, i nadamo se da će među njima proizaći pokoji svećenik, netko tko će nastaviti poslanje Isusa Krista, kao što Vi činite: biti znak Krista glave Crkve.

Zatim je rođena treća zajednica: sada obavljaju skrutinij na kojem će Gospodin dati Milost da se jednim konkretnim znakom potpuno predaju Bogu, a ne unaprijed samo novcu i dobrima ovog svijeta. Tu su i neki koji drže kateheze u župi.

Četvrta je zajednica rođena prošle godine spajanjem dviju zajednica, jer je u svakoj bilo malo braće. I neki od njih katehiziraju. Ove smo godine opet imali kateheze za odrasle, na koje je dolazilo devedeset osoba, dva puta tjedno, kroz dva mjeseca. Na koncu su imali konvivenciju, dvodnevni sastanak, pa su, budući da ih je bilo mnogo, osamdeset, nastale su dvije zasebne zajednice. Više od polovice ovih, Sveti Oče, bili su udaljeni od Crkve. Dobro, Gospodin im je preko ovog Puta dao milost da otkriju Crkvu, da vide kako nam jedini Isus Krist može doista navijestiti dobro. Svijet nam obećava svakojaka dobra, svakojake koristi, ali život Vječni daje nam samo Isus Krist.

Htio bih da sada naš katehist Giuseppe, oženjen, i sada itinerant u SAD-u (prije je bio u Engleskoj), koji nam je pred deset godina donio prvi navještaj, dade svoje iskustvo, a zatim i Cesare, odgovorni prve zajednice, koji ima troje djece.

Tada je uzeo riječ Giuseppe, koji dolazi iz župe Sv. Alojzija Gonzage:

“Sveti Oče, samo par riječi. Sretan sam zbog ovog pohoda. Pred devet godina došao sam u ovu župu držati kateheze za prvu zajednicu. Zaista su nevjerojatni putovi Gospodnji, jer, zamislite, ja sam pred petnaest godina, prije nego sam došao na ovaj Put, bio marksist, udaljen od Crkve. Proučavao sam Hegela i Marxa, izradio sam diplomski rad o Marxu i dolazio sam ovamo, ovamo u Tor Sapienzu – tu je bila jedna tvornica, Voxxon, sa mnoštvom radnika – kako bih propovijedao nasilje, pozivao sam ljude da se pobune i bore protiv nepravde. A susreo sam milosrđe Gospodina, koji me je izbavio iz ove moje velike zalutalosti, koju sam riskirao, tko zna gdje bih danas završio. On mi je dao da susretnem ovaj Put u mojoj župi Sv. Alojzija Gonzage. Dao mi je da pođem na ovaj Put zajedno sa braćom i sestrama; dao mi je da se vratim u Crkvu; dao mi je da nanovo otkrijem Crkvu. Ja nisam razumio što su to biskupi, što je papa: sve je to bilo daleko od mene, bio sam neprijateljski raspoložen jer sam imao sve ideje svijeta. Preko ovog Puta Gospodin me je doveo u Crkvu, doveo me do toga da zavolim svoga župnika i da mu budem zahvalan što je dopustio da Put dođe u župu, koji me je izbavio iz mog užasnog lutanja u kojemu sam se nalazio; doveo me je do toga da ljubim Crkvu, biskupa i papu, da je Crkva moja majka koja me vodi u život. Dao mi je da otkrijem liturgiju kojom me, kao prava majka, hrani kruhom Tijela i Krvi Isusa Krista.”

Zatim je govorio Cesare, odgovorni prve neokatekumenske zajednice u župi:

“Sveti Oče, zovem se Cesare, oženjen sam i imam troje djece. Jako me je strah… Ja također, Oče, da nisam pred nekih deset godina susreo ovaj Put, ne znam što bih sada radio. I ja dolazim iz marksizma. Bio sam među lijevim ekstremistima, u pokretima na fakultetu. Bavio sam se sociologijom, misleći da je ovom naraštaju potrebna pravda. Kada sam ušao na ovaj Put, otkrio sam istinsku pravdu: oproštenje grijeha. Otkrio sam život u ovoj Crkvi koju sam uvijek osuđivao. I vidim kako mi Gospodin otkriva, kao i mojoj braći, da taj život nije samo za mene, nego da se mora naviještati ovom naraštaju, koji toliko trpi. Hodajući od kuće do kuće, mi vidimo da ovo čovječanstvo nema nade, da jedina nada može doći po naviještanju Evanđelja, da može doći kad se ugleda izvor života. Mi vidimo kako nas Gospodin u ovoj župi blagoslivlja, kako dolaze mnogi udaljeni, ljudi uništeni od droge, ljudi koji više nemaju nikakve nade, i s razorenim brakovima.”

Ovdje se je Papa ovako obratio nazočnima:

Možda bi prije trebalo reći koju riječ o vašem župniku. Smatram da župnik, kao i svaki svećenik, uvijek mora biti jedan od nas i on to jest; ali smatram da je on ponešto više nego drugi, no ovdje, u ovom ambijentu, jedan od nas. I još nešto: misli se da je proturječno kazati da je jedan župnik zaljubljen. Ali ja kažem: on mora biti zaljubljen, i ja vidim da je on zaljubljen, zaljubljen u sve skupine, ali u vašu skupinu možda s nekim stanovitim “više”. To bi moglo stvoriti stanoviti partikularizam. Ali ne! Ja opažam, jer je to prilično transparento, i čini mi se da je on, preko vaše zajednice, zaljubljen u svoju župu. A župa je šira od vaše zajednice, ali Isus nas je tako postavio: govorio nam je o kvascu, o mnoštvu i kvascu, a kvasac je uvijek dio, nešto maleno, a mnoštvo je mnoštvo, no potreban je kvasac.

Evo, ja mislim da su vaš župnik i njegovi suradnici našli nešto malo kvasca u vašoj zajednici. To sam vidio i kod drugih skupina, ali možda posebno u vašoj zajednici. Obavljao je Put, kako se to kaže u vašem govoru, imate jedan način govora. Ja vas već ponešto poznam, susreo sam vas u raznim rimskim župama. Možda i izvan župe, ali osobito u župama, i čini mi se da je vaša zajednica ovdje u ovoj župi veoma dobro postavljena. Ona raste zajedno sa župom, možda zahvaljujući župniku ili skupa sa župnikom. Gledajući poteškoće u ovoj župi prije deset petnaest godina možda, kako je sam rekao, poduzima zajedno s vama odgovarajuće apostolske obveze. Ono što je najznačajnije, što je posebno značajno, za vaše zajednice općenito, za vašu zajednicu ovdje, moglo bi se svesti na dvije riječi. Jedna je riječ temeljna, i kad se sluša nekoga iz katekumenske skupine ova se riječ uvijek vraća: otkriće. Otkriti je uvijek nešto veliko. Ako se nešto otkrije u znanosti, ako se otkrije novi kontinent, kao Kristofor Kolumbo, onda je to “otkriće”. Ali je izvjesno, sigurno da se sva ova otkrića u fizičkom redu, u redu stvari, ne mogu usporediti s otkrićima duhovnog reda. Za vas je evo riječ “otkriće” konstitutivna, ono što vas sačinjava; svakoga pojedinačno i vas kao zajednicu. Otkriće ove stvarnosti, a to je krštenje u svakome od vas, to je zaista divna stvarnost, veličanstvena stvarnost, pa i ako je uzmemo i u teološkom smislu. Ako slijedimo riječi Sv. Pavla, njegove poslanice, onda je to veličanstvena stvarnost. Ako se ta stvarnost uzme u egzistencijalnom redu, kao jedan način postojanja, onda je ona još divnija, još veličanstvenija, tada kao otkriće vlastitog krštenja, ne tek krštenje općenito, kao sakramenta Crkve, da, ali moje krštenje, moja stvarnost, dar Oca nebeskoga u Isusu Kristu mojoj osobi, to je izvor novoga života, božanskog života u meni, i zatim još toliko toga. Trebalo bi nadugo govoriti, uzeti tekstove iz Sv. Pavla riječ po riječ i primijeniti ih na egzistencijalnu stvarnost.

Onda je ovo otkriće toliko dublje ukoliko proizlazi kao potvrda suprotnoga, tj. negacije. Može se reći da prethodna negacija čini susljednu tvrdnju, tvrdnju nakon nje, jačom, dubljom. Može se reći da mi ovdje nalazimo – govorimo o bivšim marksistima – nešto dijalektike, nešto malo hegelijanizma, upravo ono: da i ne, ne i da, ali ovdje se nadilazi, prelazi se iz jednog ne na jedan da, a ovaj “da” postaje mnogo dinamičniji, puno više dinamičniji.

Imamo jedan divan primjer, primjer, recimo, prvoga reda: Pavao koji je otkrio Krista, koji je otkrio, možemo reći, svoje krštenje. Otkrio ga je nakon što je neko vrijeme bio progonitelj, možemo reći anti-Krist, ako ne anti-Krist, onda anti-kršćanin, premda Isus kaže Pavlu: “Zašto me progoniš?”: ne “Moju braću, moje vjernike”, nego „Mene.” Stoga, prva stvar, otkriće, jest Božji dar, jest milost: drukčije se ne može protumačiti. A zatim, otkrivajući svoju vjeru, svoje kršćanstvo, svoje “biti kršćanin” na ovoj se polaznoj točki počinje vidjeti sve druge elemente, a ti su: novi život, novo viđenje života, svi se elementi života različito predstavljaju. To je novi svijet, jer to je tako. Danas smo u liturgiji razmatrali Preobraženje: jedan novi svijet, jedan novi svijet. Evo, ne bih htio biti…moram radije biti sažet, stoga dosta s ovim “otkrićem”.

Ali postoji i jedna druga riječ koja se uvijek sve više ponavlja u susretima s neokatekumenskim skupinama. To je riječ “itinerant”. “Iter” znači, dobro znamo, put. Ali ovdje znači apostolski put. “Itineranti” znači oni koji idu na put, koji započinju put da nose svoje otkriće. Tako se opet nalazimo na tragovima apostola, kršćana, svih kršćana, svih naraštaja. Kršćanstvo, Evanđelje nije neki apstraktni sustav koji se može apstraktno, deduktivno prenositi. Ono je egzistencijalni sustav. Mora se biti kršćanin, uvjeren. Kršćanin koji je otkrio vrijednost svoga “biti kršćanin”, svoje vjere, svoga božanskog posinovljenja, svoje sličnosti Kristu, napokon je otkrio stvarnost Krista u sebi, otkrio je svoje krštenje. Tada je netko takav sposoban prenositi, ne samo da je sposoban, nego je potaknut. Potaknut je, ne može šutjeti, nego mora putovati, mora putovati. To je, možemo reći, naravno kretanje: pokretač se nalazi u nutrini i kretanje slijedi ovog pokretača. Dosta, ništa drugo. Dosta, bilo bi predugo. Ja vam želim da tako nastavite u ovoj župi, dobro uključeni u život župe, da ostanete kvasac; jer kada se radi o vašem uključenju ovdje u župu, ova riječ mi izgleda najvažnijom: da ostanete kvasac. Mnoštvo je veliko, dvadeset tisuća župljana; mislim da su skoro svi kršteni, i stoga tolika krštenja valja otkriti. Stoga: ostanite kvasac, nastavite kao kvasac.

Dosta: blagoslov, i kući. Zapjevajte još jednu pjesmu. Pjevati za vas znači moliti.

Možemo jedanput zajedno pjevati “Oče naš”, što i Papa zna.