PAPA PAVAO VI. NEOKATEKUMENSKIM ZAJEDNICAMA

PAPA PAVAO VI. NEOKATEKUMENSKIM ZAJEDNICAMA

Vatikan (audijencija), 12. siječnja 1977.

U srijedu 12. siječnja, za vrijeme opće audijencije, sv. Otac Pavao VI. održao je sljedeći govor:

Sve vas pozdravljam “u Ime Gospodinovo”:

Bez obzira što godišnje doba nije prikladno za hodočašća, ekskurzije, pohode, sastanke, u srcu smo zime, uza sve to, radosni smo što još jednom pozdravljamo našu dvoranu počašćenu toliko brojnom prisutnošću posjetitelja koje ćemo sada imenovati.

Znajte, da vas sve pozdravljamo, zaista svjesni da smo glasnici, prenosioci blagoslova koji nas nadilazi, tj. da smo predstavnici, službenici milosti Gospodinove koju bismo htjeli svima priopćiti, i upravo priopćiti s onim osjećajem jedinstva, one ljubavi, onog izljeva Duha, onog jedinstva, prepoznatljivog zbog naše vjere i sreće koju svi imamo da pripadamo Mističnom Tijelu Kristovom. Sve vas pozdravljamo i blagoslivljamo. Popratit ćemo našim molitvama i duhovnim sjećanjem trenutak u kojem nam, posjećujući nas, pribavljate istinsku sreću da smo zajedno i da smo s Kristom.

Pozdravi: na naše veliko zadovoljstvo i ganuće s nama je skupina posebnih biskupa koje ćemo – da ne bismo odveć duljili uvod u našu audijenciju – poslije pozdraviti u susjednoj dvorani…

…Kako biste znali barem porijeklo ovih biskupa i važnost ove skupine ostale naše braće u episkopatu, za koje imamo čast da su danas s nama, pročitat ćemo, kako nam je sugerirano, odakle su: imamo dvojicu biskupa iz Meksika, po jednog biskupa iz Salvadora, Gvatemale, Hondurasa, Dominikanske republike, zatim po dvojicu biskupa iz Brazila, iz Ekvadora, iz Perua, iz Urugvaja, Filipina, imamo jednog biskupa iz Engleske, jednog iz Španjolske i jednog iz Portugala; i neke druge iz Italije kao što su: nadbiskup iz Rossana, zatim biskup iz Sarzana i Brugnata, Macerate i Tolentina, iz Fabriana, iz Rietija, iz Terama, Crotonea i konačno iz Piazza Armerina.

Ova audijencija ima doista katoličko, da ne kažem ekumensko obilježje; ali katoličko znači više jer je to potpuno i već dovršeno savršenstvo; stoga Mi pozdravljamo svu ovu braću. Nastojimo čitati u njihovim srcima motiv njihova dolaska i odgovoriti sa svom našom simpatijom, s našim ohrabrenjem također na ovako značajan čin njihove službe.

Oni prate veliku skupinu koju ćemo sada odmah spomenuti i za koju smo rezervirali malu audijenciju koju običavamo održati kod općih audijencija. Ponavljam: pozdravljamo sve ove biskupe i, rekao bih, grlimo ih. Tako smo njihovom prisutnošću još više ujedinjeni u iskazivanju poštivanja našoj svetoj Crkvi, u slavljenju Isusa Krista, u želji za apostolatom da dostignemo duše onakve kakove su danas u svijetu i u njihovoj zajedničkoj nadi koja traje u vremenu i nadilazi vrijeme zbog konačne eshatologije vidljivog i potpunog susreta s našim Gospodinom Isusom Kristom. Njima s poštovanjem zahvaljujemo za sudjelovanje u ovoj audijenciji, njima želimo pomoći, njima podjeljujemo naš blagoslov i želimo, draga braćo u episkopatu, da taj blagoslov dopre i do vaših biskupija; i, doista, znajte da ove naše želje prati molitva, dobra želja i zajednička nada u Kristu.

Sada, dakle, pozdravljamo prije svega veliku skupinu koja sačinjava glavni dio ove audijencije – kasnije ćemo o tome nešto reći – to su župnici i laici misionari Neokatekumenske zajednice. Potječu iz raznih krajeva i, kako vidite, vrlo su šarolika zajednica: svećenici, redovnici, laici, itd., i svima od srca kažemo: Dobrodošli. Kasnije ćemo reći nekoliko riječi za ovu prigodu i za svrhu koja ih ujedinjuje i koja ih čini ispovijedateljima vjere u Crkvi. Na koncu ćemo im podijeliti naš posebni blagoslov. Ponavljam: Neokatekumenske zajednice iz raznih država i kontinenata.

… Pozdravljamo sada glavnu skupinu dajući im onaj maleni dar koji običavamo dati u našoj generalnoj audijenciji, tj. jednu riječ, riječ koja bi poslije trebala biti predmet meditacije, razmišljanja, ako ništa drugo barem dokaz naše simpatije prema onima koji je slušaju.

Prisutnost, na ovoj audijenciji, skupine značajne kako po broju – to ste gotovo svi vi – tako i po dostojanstvu sudionika – vaši voditelji, a nadasve skupina biskupâ pripadnika Neokatekumenskih zajednica koji su došli s vama – daje nam priliku da svratimo pozornost naših posjetitelja i svih koji se pridružuju slušanju ove naše jednostavne riječi na dva događaja katoličke Crkve, tj. na Biskupsku sinodu iz 1974. g., prije tri godine, koja je tada imala za temu evangelizaciju: evangelizacija u naše vrijeme, kako danas promicati evanđelje. To je bila tema Sinode iz 1974. g. koja nam je dala građu za našu susljednu Apostolsku pobudnicu “Evangelii Nuntiandi”, koja je objavljena 8. prosinca 1975. g. Kada bismo htjeli dati reklamu našim dokumentima, gotovo bismo vam preporučili ovaj dokument jer odlično sažima sve ono što su rekli biskupi na Sinodi. Nastojao sam protumačiti, sabrati sve njihove misli, srediti ih i učiniti ih pristupačnima u što je moguće jednostavnijem, ali i u što važnijem i što je moguće jasnijem jeziku. Ponavljam: odvažili smo se da taj dokument preporučimo posebno vama koji želite biti neokatekumeni, tj. koji želite poučiti, evangelizirati ovo veliko mnoštvo naroda kojima se uspijevate približiti. Vjerujem da bi bio dobar za vas, za vaše odgajanike i za vaše učenike.

Drugi događaj, međutim, pripada budućnosti, tj. održat će se ove godine, počevši od 30. rujna: Druga biskupska sinoda. Imat ćemo ovdje oko dvije stotine biskupa koji dolaze iz svih krajeva svijeta, koje su imenovale dotične Biskupske konferencije. Koja će biti tema Sinode? Uzima ponovno temu o evangelizaciji pod drugim vidom, tj. temu o “katekizmu”; kako se poučava u vjeri osobito djecu, mlade i zrele ljude u ovo doba naše civilizacije; i kako se postaje učiteljima katekizma. Biskupi su izabrali ovu temu; mi ćemo je prihvatiti i razviti. To zato da kažemo kako ste vi katekumeni suvremeni.

To dokazuje kako svijest o temeljnom poslanju Crkve, a to je svijest širenja evanđeoske poruke prema posljednjoj Isusovoj naredbi na kraju njegove vidljive prisutnosti na zemlji – a to su bile Njegove riječi – Idite i propovijedajte! “Idite i učite sve narode”; ponavljam: ova svijest je budna i djelotvorna u našoj današnjoj Crkvi. Koliko se puta, pri ispitivanju raznih obilježja pojedinih razdoblja Crkvene povijesti: “A ma, čime su se bavili?” Ili su tolike države međusobno ratovale, ili su stvarno bila tolika dogmatska pitanja, itd. koja jesu i nisu zanimala javno mnijenje i pastoralni apostolat. Crkva se vratila svojim funkcijama i svojim pastoralnim dužnostima, a prva pastoralna dužnost jest navješćivati Evanđelje te ići ususret svijetu i reći: “Gledaj, ja ti nosim poruku, poruku koju su anđeli donijeli na Zemlju”: “Slava Bogu na visini i mir na Zemlji”, i zatim Kristovu poruku: naviještati Evanđelje, tj. radosnu vijest koju nas je naučio Isus Krist.

Crkva se vraća svojim funkcijama: naviještati Evanđelje svijetu. Ova svijest, ponavljam, budna je i djelotvorna u današnjoj Crkvi i – što je tako lijepo – obvezuje ju cijelu: službenike, tj. biskupe, svećenike, redovnike, redovnice, itd., i vjernike! Sami vjernici postaju glas koji mora širiti ovu poruku, poruku o evanđeoskom navještaju koja je danas više nego ikada dostojna da se naviješta zbog dva naizgled suprotna naslova. Prvo: moramo naviještati ovu poruku jer je svijet gluh, i zato valja podignuti glas, i onda treba naći način da je ljudi shvate; i onda treba biti uporan, treba sve pozvati u jednu novu školu, itd. Poteškoća postaje izazovna, postaje poticaj da postanemo učitelji našeg katekizma tj. evanđeoske istine koju treba naviještati. Drugi motiv koji je upravo suprotan prvome: tko zna vidjeti, tko zna čitati, u srcu mnoštva, u srcu svijeta, vidi da je u dnu neko nezadovoljstvo, neki nemir, da je potrebna istinska, dobra riječ, riječ koja govori o smislu života! Smislu za koji svijet više zna koji je i za čiju definiciju više nema snage; živi kao kratkovidan i kao slijep usred tmina. Mi imamo svjetionik, mi imamo svjetiljku, mi imamo Riječ Evanđelja koja postaje svijetlo svijeta. Gospodin je rekao svojim apostolima: “Vi ste svijetlo svijeta”. Evo, ako smo svijetlo svijeta, moramo ići ususret ovim zalutalim ljudima, tako bijesnima, tako okrutnima, koji su postali toliko raspršeni, toliko bez načela, bez pravila dobra i ljudskog ponašanja, pa im ići ususret i reći: evo, gledaj, ovo je staza, ovo je put. Ponavljam: zbog ova dva razloga od kojih jedan predstavlja poteškoću a drugi pogodnost za navještaj Evanđelja, Crkva, evo, pruža Riječ.

Nalazimo se, dakle, u apostolskoj, misionarskoj, didaktičnoj fazi koja nikad nije bila tako naglašena u životu Crkve; svi se moramo angažirati.

Izgradnja Mističnog Tijela Kristova na zemlji, što je naša sadašnja Crkva, dužnost je, kako kaže Sabor, ne samo svećenika, biskupa, itd., nego svakog vjernika. Svatko mora biti svjedok, mora znati prenositi poruku koje je čuvar, ako ne drukčije, onda primjerom i svojom podrškom. Ne postoji nijemi kršćanin, neplodni kršćanin, ne postoji kršćanin koji živi za sebe; on mora živjeti za zajednicu, za Mistično Tijelo koje se zove Crkva.

U ovoj viziji jasno je i poželjno da se umnože napori za ostvarenje ovog golemog i hitnog programa: evangelizirati, katehizirati. Ima toliko paralelnih inicijativa pomalo sličnih ovoj vašoj, koja sada sluša; i tako prisustvujemo procvatu djela i sredstava da se naviještanjem evanđeoske poruke dade, mogli bismo reći, ono najbolje za širenje i tumačenje.

Mi ćemo primijetiti kako se ovaj mnogovrsni fenomen svete Crkve ne odnosi samo na školski, didaktični vid njezinih djelatnosti. Nije to samo poučavanje kao kad učitelj poučava učenika, nego je radije šire, više pedagoško, više životno, koje se odnosi i na stil života u kojem poučavanje vjerske istine ide usporedo sa školskim, pače je povezano sa životnim zanimanjem komu je poučavanje religiozne istine norma i princip.

Kao drugo napomenut ćemo kako ova dužnost ne poprima, u onome koji je vrši i u onom koji je njezin korisnik, oznaku mučnog i teškog tereta, iako ona stvarno jest i to. Koja je to jedna od velikih poteškoća s kojima se susreću svećenici? Ah, ne dolaze! Kako je dosadno slušati propovijed, slušati lekciju, učiti katekizam; to me umara; radije idem u šetnju, u kino, igrati se, itd., ali sve u svemu ova Crkva koja podučava postaje tako dosadna. Nije tako! Recimo to samima sebi, a i našem narodu. Tko je shvatio tajnu Istine koju sadržavaju naše riječi biva kao pogođen gromom od ovog svjetla, ove istine i pretvara se koliko u apostola, bilo svećenik ili navjestitelj, toliko u slušatelja: “Ah, nisam vjerovao da je to tako lijepo; ah, ali istinito je, ma gledaj…” Otvara se, ponavljam, obzorje svjetla i ljepote koje je bilo gotovo neslućeno. Izvršenje ove teške dužnosti postaje čast, postaje sreća, postaje zvanje koje oplemenjuje i ushićuje. Htio bih pitati, ako ima misionara među vama: Zašto ste misionari? Zato što ste zaneseni smislom Evanđelja, koje je navještaj istine, navještaj tajne života, Božjih planova, nadâ koje ne umiru! To postaje takva ljepota da joj čovjek više ne može uzmaknuti, i biva se pozvanim da i mi budemo apostoli i navjestitelji ove istine!

Ispunjenje ove dužnosti navještaja nije više dosadno, kao što nije dosadno ni ispunjenje dužnosti slušanja, nego u sebi ima naknadu za napor koji sobom donosi, pa čini sretnima svoje svjedoke, čini ih sigurnima i unaprijed ih čini dionicima dobara onog Božjeg Kraljevstva koje oni navještaju. Na našem mjestu, ovdje u središtu Crkve, mi moramo primiti mnoge koji dolaze iz daleka, iz misija. I upravo ove primamo s tolikim zadovoljstvom, puštamo ih da govore, da bismo imali njihovo svjedočanstvo. Neki od njih imaju goleme poteškoće: ne zna se kako preživjeti, životariti, svladati bolesti, neprijateljstvo, pogibli, itd. Ipak govorim vam to zato da biste i vi bili zadovoljni; kada oni govore i definiraju sami sebe i izražavaju sreću koja se ne može usporediti s ostalim srećama svijeta. Ako se pak Mi usudimo reći: “želite li ostati ovdje ili vratiti se?” “Vratiti se, vratiti se!” kažu i odlaze ususret golemim poteškoćama jer su obuzeti radošću Evanđelja. Reći ćemo, dakle, da oni koji se jednostavnim i velikodušnim srcem stavljaju u službu evangelizacije doživljavaju, zacijelo po nekoj tajnoj ali neizostavnoj karizmi Duha Svetoga, značajnu psihološku i moralnu preobrazbu. Ta preobrazba, ta promjena preoblikuje poteškoće u poticaje. Ponavljam ono što sam prije rekao: zašto se misionari vraćaju? Jer ima toliko posla, jer treba tješiti one bijedne ljude, jer postoji opasnost: “Ja moram ići ozdravljati gubavce, moram ići otkloniti opasnost da drugi socijalni pokreti ne pregaze ovaj siromašni narod i da on ne postane rob nepodnošljivih situacija.” Poteškoća, zapreka postaju privlačni. Što je prije zadavalo strah, što je bilo dosadno, što je bilo neugodno, sada, naprotiv, postaje privlačna snaga koja obvezuje, koja veže i koja – kažimo snažnu riječ, ali izrečenu u općem smislu – čini apostola “mučenikom”, tj. svjedokom. Zadivljujuća je ova pojava. I tko zna vidjeti pojave u Crkvi – a Mi imamo ovu odgovornost i ovu sreću – ne može a da ne kaže: Hvala ti, Bože, što si mi dao da to vidim, da upravo vidim tolike koji su zaneseni Evanđeljem, Evanđeljem teškim, Evanđeljem mučnim, Evanđeljem koje košta, Evanđeljem koje ne donosi prihod, koje se sukobljava sa svim mentalitetima, sa svim manama i zaprekama svijeta. Evanđelje, ponavljam: čini sretnima one koji ga propovijedaju i pretvara poteškoće u poticaje, pogibelji u privlačnosti, pa i same poraze – zvuči paradoksalno – same poraze, tj. neuspjeh u zaslugu (ali učinio sam ono što sam mogao), stoga i u mir koji smiren silazi u ova srca koja nisu imala ni zadovoljstvo da otpočinu od svojih napora.

Sada možemo shvatiti i svjedočanstvo što nam ga pružaju naši današnji posjetioci: ono se okreće oko stožera kršćanskog života, a to je krštenje.

Riječ “Katekumenat” odnosi se na krštenje. Katekumenat je bilo vrijeme priprave na krštenje. Sada se krštenje ne odvija tako, barem ne tako opsežno i tako didaktički. Stoga ovi kažu: “Dobro, sada ćemo tu pripravu učiniti poslije krštenja”. Posvećujuća milost nije bila dovoljna, štoviše, posvećujuća milost nije učinila ništa drugo nego zapalila vatru koja kasnije mora svijetliti i širiti se u životu. S obzirom na ovo napominje Sv. Augustin: “ako ne možemo prethodno činiti katekumenat, učinimo ga poslije”, tj.: pouku, nadopunu, odgoj, sav odgojni dio Crkve, poslije krštenja.

Sakrament kršćanske obnove mora ponovno postati ono što je bio u svijesti i vladanju prvih kršćanskih pokoljenja. Praksa (praktično iskustvo, zar ne?) i norma Crkve uveli su sveti običaj da se krštenje podjeljuje novorođenoj djeci. Kakvu pouku imaju? Eto, potreban nam je kum koji zamjenjuje krštenika i govori u njegovo ime. Ali krštenik nema nikakve koristi od ovog svjedočanstva što ga kum daje svećeniku. Dopuštajući da se krsni obred sada liturgijski skrati jer liturgija ima još tragove ove pripravne inicijacije, priprave koja je u prvim vremenima, kada je društvo bilo duboko pogansko, prethodila krštenju a zvala se katekumenat. Crkva je kasnije sažela ovaj period; zašto? Zato što su sve obitelji bile katoličke, sve su bile dobre, sve kršćanske, a društvo je u svom temelju bilo kršćanski orijentirano; ljudi će naučiti kroz životni put.

Ali sada kada naše društvo više nije jednolično, homogeno, nego je pluralističko, štoviše, puno je proturječja i zapreka Evanđelju u našem društvenom ambijentu, ova metoda mora biti, govorio sam, u sebi upotpunjena naknadnom inicijacijom upravo u stilu života vlastita kršćaninu. Ova pouka mora uslijediti poslije krštenja. Katekumenat: priprava na krštenje. Neokatekumenat – nakon krštenja.

Ovo je tajna vaše formule, ona daje vjersku pomoć i pruža praktično vježbanje u kršćanskoj vjernosti i stvarno uključuje u zajednicu vjernika, što je Crkva, nakon što je netko već stvarno, nadnaravno ušao u Crkvu, ali je taj ulazak bio kao sjeme koje još nije imalo sreću razviti se.

Evo, dakle, ponovnog rođenja riječi “katekumenat” koji zacijelo ne želi oslabiti ni umanjiti važnost sadašnje krsne crkvene službe nego je želi primijeniti postupnom i intenzivnom metodom evangelizacije koja podsjeća i na neki način obnavlja katekumenat drugih vremena. Onaj koji je bio kršten mora shvatiti, nanovo razmisliti, cijeniti i povlađivati neprocjenjivu sreću primljenog sakramenta.

Mi se radujemo što vidimo da su ovu potrebu shvatile danas institucionalne strukture Crkve: župe i osobito biskupije i zatim sve druge redovničke obitelji. I, kao što sam rekao, župe su na ovom strukturnom polju temeljne.

Tako se nagoviješta uzastopna kateheza koja se nadovezuje na onu koju nije imalo primljeno krštenje: “pastoral odraslih”, kako se danas kaže, biva zacrtano i stvara nove metode i nove programe i zatim nove službe – koliko su potrebni oni koji će pomagati! Evo, katehistâ, evo, časnih sestara, evo obitelji koje također postaju učiteljice ove pokrsne evangelizacije – nove pomoćne službe koje podupiru veoma zahtjevnu asistenciju svećenika i đakona u poučavanju i sudjelovanju u liturgiji; novi oblici karitasa, kulture i socijalne solidarnosti povećavaju vitalnost kršćanske zajednice i nasuprot svijeta tvore obranu, apologiju i privlačnost.

Toliki se ljudi usmjeruju prema ovim neokatekumenskim zajednicama jer vide u njima iskrenost, istinu, da je tu nešto živo i autentično: tu je Krist koji živi u svijetu. I neka se to ostvari s našim apostolskim blagoslovom.