PAPA IVAN PAVAO II. MLADIĆIMA NEOKATEKUMENSKIH ZAJEDNICA NA PUTU PREMA SVEĆENIŠTVU

PAPA IVAN PAVAO II. MLADIĆIMA NEOKATEKUMENSKIH ZAJEDNICA NA PUTU PREMA SVEĆENIŠTVU

Sikstinska kapela (Vatikan), 31. ožujka 1985.

Tisuću i dvije stotine mladića angažiranih na putu koji će ih dovesti do prezbiterata, bili su, jučer u nedjelju poslije podne, oduševljeni susretom s papom u Sikstinskoj kapeli, punoj kao nikada. Kiko Argüello, inicijator Neokatekumenskog puta, predstavljajući zbor Svetom Ocu, rekao je da su ti mladići došli u Rim na veliki međunarodni kongres mladeži, te da sudjeluju na posebnom skupu rezerviranom za mlade neokatekumene koji su upravo preko Puta otkrili svoje zvanje za svećeništvo. Iako su došli iz šezdesetak zemalja, najveći dio tih mladića bili su južnoamerikanci, radosni da su mogli Ivanu Pavlu II. pokazati kako je bio primljen poziv koji im je uputio u Perù-u za nedavnog pohoda “Kontinentu nade”: “Idite, vratite se svojim narodima i naviještajte Evanđelje”

Rimski susret mladih neokatekumena oni su sami definirali kao “uranjanje u krštenje”, a odvijao se kroz produbljivanje triju temeljnih vidova na putu budućih prezbitera; liturgijskog, skramentalnog vida; vida Riječi, prezbiterove zaručnice, s posebnim razmišljanjem devetog poglavlja Lukina evanđelja; te vida Crkve. Osobito je istaknuto otkrivanje mjesne Crkve.

Sam je Kiko Svetom Ocu prikazao pregled cijele skupine i podrijeklo pojedinih sudionika. Tako se je ukazala potpuna i iscrpna slika zalaganja neokatekumenskih zajednica u cijelom svijetu za nastajanje i produbljivanje posebno posvećenih zvanja. Danas mnogi mladići odlaze u sjemeništa zahvaljujući Neokatekumenskom putu: to su dokazala dvojica od tolikih, govoreći u svom iskustvu: jedan iz Santo Dominga, drugi iz Münchena u Bavarskoj. Biskup iz grada Jundiai u Brazilu, Roberto Pinarello de Almeida, izjavio je da je njegovo biskupijsko sjemenište prihvatilo odgojnu metodu Neokatekumenskog puta za formiranje prezbitera; “tronog”: Riječ, Liturgija i bratsko zajedništvo vrlo je učinkovita hrana za sjemeništarce koji se predaju služenju Crkve i za Crkvu.

Evo papinih riječi:

Želim sažeti razmišljanje koje mi je dolazilo za vrijeme ovog susreta: imam i jedan tekst prije pripremljen, ali neću ga čitati, jer možda su ovi spontani, neposredni dojmovi više ad rem. Vidjeli smo ponešto zemljopisa i statistike. Obišli smo svijet: počeli s Meksikom, cijelom Srednjom Amerikom, Antilama i Latinskom Amerikom; čak sam mislio da ćemo ostati na ovim područjima. Ali izišli smo iz Latinske Amerike u Oceaniju, Australiju, Japan, Kinu i Tajvan. I ne znam zašto se nije pošlo u onu veliku zemlju koja se nalazi između Kine i Poljske. Zatim smo prošli raznim europskim zemljama, vidio sam da je i Italija prilično predstavljena, a ne samo Španjolska. Nešto manje Poljska, ali, hvala Bogu, i u Poljskoj su također sjemeništarci.

Gledajući ovaj zemljopis i ovu statistiku, ja mislim da se uvijek, sa svakom statistikom u duhovnim stvarima, moramo pozivati na Duha, na Duha Svetoga: postoji jedna statistika koja se razumije samo preko Njegove osobe i Njegova otajstvenog djelovanja u duši. Svi smo mi oruđe, također sakramentalno oruđe, sveto, za ovo Njegovo djelovanje, ali je najvažnije Njegovo djelovanje. Oruđe je uvijek sporedno, iako potrebno. Potrebno je jer Crkva nije nebeska Crkva, ona je zemaljska Crkva, crkva ljudi i ljudi su pozvani da grade Crkvu. Potreban je poziv. Krist je tako činio: pozivao je. On je sam počeo propovijedati, naviještati evanđelje, ali odmah je i pozivao, još za prvih dana. Ovaj se proces zvanja, poziva, mora ponoviti. Dapače, ovaj proces poziva sačinjava jednu određenu kušnju autentičnosti, zrelosti svake Crkve: one u sveopćem smislu i one u posebnom smislu, mjesnom.

Ja se sjećam moje mladosti i vremena kad sam bio biskup u Krakovu, kad je svaka župa vrednovala samu sebe prema broju zvanja što ih je imala: zvanja svećeničkih i redovničkih. To je bio znak vitalnosti, znak zrelosti Crkve.

Evo, ja sve bolje upoznajem vaš Pokret, vaš Neokatekumenski pokret, upoznajem ga u raznim prilikama, uvijek pomalo nakratko, ali od tih se fragmenata tvori cjelina. Stoga ću reći nešto što mi se čini da je najbitnije.

Vi ste Neokatekumenski pokret; to znači: pokret koji, možemo reći, stavlja u središte svoje “duhovnosti” sakrament krštenja. Što znači krštenje? Znači mnogo toga, ali među svim tim što sačinjava cijelu veliku teologiju svetog krštenja jest jedno: prvo posvećenje ljudske osobe Bogu ,u Isusu Kristu: a to je prvo posvećenje. Naravno, ima u svijetu mnogo krštenih koji malo ili ništa ne vode računa o ovome, o prvom posvećenju. Stoga ako netko vrši duboki skrutinij, egzistencijalni skrutinij, skrutinij uistinu religiozni svoga krštenja, mora se, barem jedanput, naći pred ovom stvarnošću: pa ja sam osoba posvećena Bogu! U ovom posvećenju, prvom, glavnom i temeljnom, lakše se otkriva svećeničko ili redovničko zvanje. To ne znači nikakvo obezvrijeđivanje općeg kršćanskog zvanja, kršćanskog zvanja kao takvog, zvanja svih laika, dapače: vi imate za svoga vođu jednog laika. Sv. Franjo Asiški nije htio biti svećenik, nije htio: primio je samo red đakonata. Naravno, svako je kršćansko zvanje označeno, obilježeno ovim posvećenjem osobe, cijelog čovjeka, čovjeka ili žene, Bogu. Ako se ovo razumije, lakše je razumjeti i ono zvanje kojim se čovjek, polazeći od svoje vlastite inicijativa, naravno, vođen od milosti Božje, prikazuje, posvećuje služenju Bogu, Kristu, Crkvi, služenju potpunom, cjelokupnom: svećeničko posvećenje i redovničko posvećenje; dva pomalo različita posvećenja, ali sa puno dodirnih točaka.

Ovo je plod razmatranja, produbljivanja otajstva krštenja, i ja se ne čudim da na vašem Putu ima zvanja: to je potvrda da je ovaj vaš pokret autentični pokret i da odgovara svojoj naravi i svome nazivu. To je, evo, ono glavno što sam vam htio reći.

Još jedna, treća stvar, ponešto prigodna: nalazimo se u Sikstinskoj kapeli. Sikstinska kapela je poznata osobito po čudesnim slikama: kao Posljednji sud od Michelangela;poznata je i jedna činjenica: ovdje, u ovoj kapeli se drže konklave kad se bira papa, rimski biskup. Zadnji put su kardinali – u prilično velikom broju, možda u najbrojnijim među svim konklavama, a isto tako i u predzadnjima, – izabrali papu koji nije bio poznat,- ali su izabrali i papu koji je otkrio i zvanje itineranata. I tako smo itineranti. Ovo je jedan drugi vid vašeg pokreta. Apostolska Crkva je bila itinerantska po svojoj naravi; sigurno najveći od svih itineranata bio je sveti Pavao.

Evo, Crkva je itinerantska, svi, pa i oni koji za cijelog života nisu nijednom promijenili mjesto, ni smještaj, su itineranti, jer svi smo hodočasnici: biti hodočasnik je jedan viši pojam od itineranta. Svi hodočasnici u Duhu Svetom, prema kući Očevoj. Krist nas vodi u svome Svetom Duhu, vodi nas preko svoga Svetoga Duha.

Dodat ću još jednu opasku: ovdje u ovoj kapeli mnogo se moli, moli se oko nje i po čitavom svijetu kad dođe čas smrti jednog pape i izbora njegovog nasljednika. Danas želim zaključiti ovaj susret moleći s vama Duha Svetoga za zvanja, koja su Crkvi tako potrebna. I mi vodimo statistike, statistike za cijelu Crkvu, i moramo ih činiti. Upravo jučer smo zajedno s jednim monsinjorom razgovarali s predstavnicima Statističkog ureda Crkve: današnja Crkva mora uložiti velike molitvene napore, u odnosu s Duhom Svetim, da bi se održala na životu, da bi se održao veliki broj zvanja, jer taj je broj u nekim zemljama na svijetu ugrožen, kao i u nekim Crkvama, dok je u nekim odavno nedovoljan.

Završimo moleći jedno otajstvo krunice, otajstvo Duha Svetoga, treće slavno otajstvo, jer se ovdje u ovoj kapeli mora moliti otajstvo koje se odnosi na Duha Svetoga. Za zvanja. Učinit ću to na latinski: vi ste sjemeništarci i morate znati latinski.