KARDINAL RATZINGER NA SVJETSKOM KONGRESU CRKVENIH POKRETA

KARDINAL RATZINGER NA SVJETSKOM KONGRESU CRKVENIH POKRETA

Rim, 27-29 svibnja 1998.

Joseph Ratzinger, “Crkveni pokreti i njihov teološki smještaj”, u  “Pokreti u Crkvi”, Pontificium Consilium pro Laicis, Grad Vatikan 1999., str. 23-25;39-40; 45-46; 51

“Crkveni pokreti i njihov teološki smještaj”

U velikoj misionarskoj enciklici Redemptoris missio, Sveti Otac piše: «Unutar Crkve predstavljaju  se različite službe, funkcije, zvanja i oblika animacije kršćanskog života. Podsjećam na novost koja je nastala u ne malom broju Crkava u posljednje vrijeme, veliki razvoj “Crkvenih pokreta” obdarenih misionarskim dinamizmom. Kada se ponizno uključe u život lokalnih Crkvi i kada su srdačno prihvaćeni od biskupa i svećenika u biskupijskim i župnim strukturama, tada pokreti predstavljaju istinski Božji dar za isprvno shvaćenu novu evangelizaciju i misionarsku djelatnost (1985). Dakle, preporučujem neka se šire i ojačaju kako bi povratili snagu, poglavito mladima u kršćanskom životu u kršćanskom životu i u evangelizaciji, u pluralističkom viđenju načina pridruživanja i izražavanja”. Za mene osobno je to bio predivan događaj kada sam prvi puta izbliza došao u dodir sa – početkom sedamdesetih godina sa pokretima kao Neokatekumenski put, Comunione e Liberazione, pokretom Fokolara, kušajući zanos i entuzijazam s kojim su oni živjeli vjeru te iz radosti te vjere osjećali potrebu da priopće drugima ono što su primili kao dar. U tom vremenu, Karl Rahner  i drugi, običavali su govoriti o “zimi” u Crkvi; ustvari činilo se da je, nakon velikog cvjetanja Koncila, došla zima umjesto proljeća, poteškoće umjesto novog dinamizma.

 

Tada se činilo da se dinamizam nalazi drugdje; tamo gdje se – s vlastitim snagama i bez da bi smetali Boga – ulagao trud kako bi na život donijeli najbolji od mogućih svjetova. Da svijet bez Boga ne može biti dobar, a još manje bolji, bilo je očito za svakoga koji nije slijep. Ali gdje je bio Bog? Crkva, nakon mnogih rasprava i poteškoća  u potrazi za novim strukturama, nije li ustvari bila iscrpljena i oslabljena? Rahnerov izraz je bio u potpunosti shvatljiv; izražavao je iskustvo koje smo svi imali. Ali, evo iznenada nečega što nitko nije očekivao. Duh Sveti, je tako reći, uzeo riječ.

U mladim muškarcima i ženama procvijetala je vjera, bez “ako” i “ali”, bez izlika i izmicanja, življena u svojoj cjelovitosti kao dar, kao dragocjen poklon koji omogućuje život.

 

Zacijelo nije nedostajalo upozorenja da se događa nešto što remeti intelektualne rasprave i projekte izgradnje posve drugačije Crkve koju su željeli izgraditi na vlastitu sliku. A zar je moglo biti drugačije? Gdje god se pojavi Duh Sveti uvijek poremeti ljudske planove, no bilo je i još ima ozbiljnijih poteškoća. Ovi su pokreti doista pokaziovali znakove još djetinjega stanja. Tim je pokretima bilo dano doživjeti snagu Duha Svetoga, koji ipak djeluje preko ljudi koje ne oslobađa na čudesan način njihovih slabosti. Bilo je nagnuća prema isključivosti, jednostranim naglascima, odakle i nesklonost prema uključenju u mjesne Crkve. Iz svoga mladenačkog poleta, ti su mladići i djevojke su izrazili uvjerenje da se lokalna Crkva treba uzdignuti, slikovito govoreći, na njihov model i razinu, a ne obratno, da bi oni trebali pustiti se priljubiti uz jedan sklop koji je ponekad zaista prepun hrđe. Dogodila su se trenja, za koja su, na različite načine bile odgovorne obje strane. Postalo je nužno promisliti kako bi se obje stvarnosti – novi crkveni procvat, nastao u novim situacijama i već postojeće strukture Crkvenog života, tj. župe i biskupije – mogle staviti u ispravan odnos. U velikoj mjeri, tu se radi o čisto praktičnim pitanjima, koje ne valja uzdizati previše visoko “u nebo” teorije. S druge strane u igri je fenomen koji se periodički, u različitim oblicima, pojavljuje tijekom povijesti Crkve. Postoji trajni temeljni oblik crkvenog života u kojem se izražava kontinuitet povijesnih uređenja Crkve. Uvijek iznova događaju se novi izljevi Duha Svetoga, koji uvijek obnavljaju i oživljuju strukture crkve. Ali gotovo nikada ta obnova nije sasvim imuna na trpljenje i trenja. Dakle ne može se izbjeći načelno pitanje o tome kako se može ispravno ustvrditi teološki smještaj rečenih “pokreta” u kontinuitetu crkvenihuredaba.

 

Papinstvo nije stvorilo pokrete, ali je bilo njihov temeljni oslonac u strukturi Crkve, njihov crkveni stup. U tome se možda uočava kao nikada najdublji smisao i prava bit Petrove službe: biskup Rima nije samo biskup jedne lokalne Crkve; njegova služba uvijek pokriva univerzalnu Crkvu. Kao takva ima apostolski karakter na potpuno specifičan način. Treba održavati živim dinamizam poslanja ad extra i ad intra.

 

Nije slučajno da sredinom drugog stoljeća, s gašenjem drevnih univerzalnih službi, pape sve jasnije iskazuju volju za vršenjem, na poseban način, ovog vida apostolskog poslanja. Papinstvo i pokreti koji prelaze prijeko područja i struktura lokalne Crkve idu uvijek, i to ne slučajno, jedno s drugim.