KARDINAL JOSEPH RATZINGER TIJEKOM SKUPA O POKRETIMA I NOVIM ZAJEDNICAMA

KARDINAL JOSEPH RATZINGER TIJEKOM SKUPA O POKRETIMA I NOVIM ZAJEDNICAMA

Rim, 1999.

Razgovor s kardinalom Josephom Ratzingerom

 

Mons. Stanislaw Rylko,

tajnik Papinskoga vijeća za laike

Uzoriti, kada se čita ono što ste napisali o pokretima, osjeća se da u pozadini stoji Vaše izravno iskustvo. Imate spoznaju ovih stvarnosti ne samo teoretsku, nego i praktičnu. Možete li nam nešto reći o svome osobnom iskustvu s crkvenim pokretima, u kojim ste ih okolnostima upoznali, što Vas se najviše dojmilo u ovim novim stvarnostima, u čemu se sastoji novost o kojoj se toliko govori?

 

Kardinal Ratzinger

Moram se prije svega ispričati što zbog svojih brojnih obveza nisam mogao pripremiti predavanje, no ipak je istina – i to kažem iz iskustva – da često živi dijalog omogućuje bolje razumijevanje i omogućuje da nauči nešto i onaj tko bi trebao održati predavanje, jer u dijalogu ustvari ne postoji jednostran odnos u kojemu jedan pita, a drugi odgovara, nego od­govarajući učimo te pitajući poučavamo. Za­hvaljujem vam, dakle, za ovu mogućnost da međusobno dijalogiziramo.

 

Zadovoljan sam što se nakon prošlogodiš­njega susreta s pokretima sada priprema susret pastira jer, u konačnici, kao što sam između ostaloga želio pokazati u svome izlaganju od prošle godine, pastiri su oni koji moraju jamčiti crkvenost pokreta. Pastiri nisu samo osobe koje obnašaju određenu službu, nego su sami po sebi karizmatici, odgovorni za otvaranje Crkve djelovanju Duha Svetoga. Mi biskupi u sakramentu smo pomazani od Duha Svetoga te nam sakrament jamči i otvorenost darovima Duha Svetoga.

Odgovor na Vaše pitanje: Mislim da je to bilo sredinom šezdesetih kada sam imao prve susrete s pokretima koji su rasli u Crkvi po­slije Koncila. Oni koje sam tada mogao upo­znati bili su nadasve tri. Možda je prvi susret bio onaj s Neokatekumenskim putom. Bio sam profesor u Tübingenu te su k meni došli neki neokatekumeni, među kojima Toni Spandri koji je poslije mnogo godina bio moj student te koji sada radi u Münchenu. Ti su mladi bili dirnuti otkrićem da Crkva treba novi kate­kumenat poslije krštenja, a koji mora iznova ostvariti osobno i komunitarno usvajanje krštenja na zajedničkom putu. Razmišljajući o krštenju, već sam prije uočio da je krštenje kao sakrament gotovo zaboravljen u Crkvi, a on je temelj našega kršćanskog bića. Studirajući crkvene oce, od njih sam posebice naučio da se sakrament ostvaruje na putu inicijacije te sam stoga bio sretan da se je dogodio nov početak toga iskustva. Ono što je Neokatekumenski put shvatio bilo je da, premda smo kršteni kao djeca, moramo ući u stvarnost našega krštenja, moramo čitavim životom, naravno, stupnjevito, u raznim etapama, ulaziti u ovu inicijaciju i zajedništvo s Kristom u Crkvi. Bio sam, dakle, sretan da se je tako otvorio put obnove toga temeljnog iskustva Crkve, nadasve u vremenu u kojemu obitelj i škola više nisu bile, kao u prošlosti, mjesta inicijacije u vjeru i zajedništvo s Kristom u Crkvi.