Kanonske napomene Monsignora Juana Ignacia Arriete

Kanonske napomene Monsignora Juana Ignacia Arriete

Definitivno odobrenje Statuta Neokatekumenskog puta

Kanonske napomene Monsignora Juana Ignacia Arriete

Tajnik papinskog vijeća za zakonodavne tekstove  i bivši predsjednik instituta kanonskog prava Sv. Pio X  u Veneciji

Sveta stolica je na definitivan način odobrila pravni statut  Neokatekumenskog puta. Sa službenim uručivanjem dekreta odobrenja od strane predsjednika Papinskog vijeća za laike  inicijatorima Puta, Kiku Argüellu, Carmen Hernández i Ocu Mariu Pezziu,  ujutro 13. lipnja 2008., zaključio se pravni put započet prije šest godina kada bijaše odobren tekst statuta ad experimentum. Prije nekoliko mjeseci Vijeće za Laike bilo je određeno od Sluge Božjega Ivana Pavla II kao Dikasterij koji je u ime Svete Stolice zadužen da preuzme radove za odobrenje ovih statuta, iako se ne radi o udruženju vjernika. Sa tim činom Papinsko vijeće ispunilo je Papino zaduženje. Novi statuti u svojoj biti doslovno slijede one potvrđene prije šest godina. Trideset i pet članaka i prijelazno uređenje koje je sadržavao privremeni tekst iz 2002. godine, sada posjeduju definitivni oblik. Nijedna temeljna promjena nije se dogodila u ovom novom koraku Statuta, i skoro svi članci su točna preslika onih starih. Ovih šest godina ipak je služilo, da bi se bolje razjasnilo izvorno oblikovanje teksta i da bi se poboljšao oblik bilo sa tehničke točke gledišta ili sa one strukturalne. Neokatekumenski put potvrđuje se u novim statutima kao model pokrsnog katekumenata koji se odvija pod vodstvom dijecezanskih biskupa ili, kako je to definirao Ivan Pavao II riječima koje su donešene u prvom članku teksta statuta kao jedan „itenirararij katoličke formacije”: program formacije osobe ka kršćanskom životu koji je u temelju prvotno katehetski i liturgijski, koji se odvija u zajednici i koji je vođen po specifičnim ritmovima i metodama. Ono što sadrži Statut Puta, i ono što sada potvrđuje Sveta stolica nije udruženje osoba niti neki “crkveni pokret” vjernika. Crkva nije dala svoje odobrenje onomu što bi se uobičajno moglo nazvati “udruženje osoba”, nego jednoj “metodi  katoličke formacije”, premda odobrenje metoda i sadržaja od strane Crkvenog autoriteta traži zalaganje na promišljajući način onih koji predlažu ili primaju ta sredstva da poštuju dotična pravila, bez da se među njima stvara ikakva udružujuća veza kako se sasvim normalno događa među školskim prijteljima ili kolegama sa sveučilišta.  Jedino se  u ovom smislu može tumačiti pojam “Neokatekumeni” koji se odnosi na osobe koje “predlažu” Put ili “čine” Put. Istini za volju iako se ne radi o tipičnoj institucionalnoj kategoriji kao takvoj, u kanonskom uređenju, koja, da bi bila izrađena, traži upotrebu analogije u odnosu na druge kanonske norme – o pravnoj osobi udruženjima, zakladama itd. – kaže se također da je ova postavka primljena prije šest godina kao jedna novost, kasnije poslužila kako bi se bolje shvatilo druge stvarnosti koje se teško prepoznaju u uobičajenim društvenim sustavima. Za razliku od teksta iz 2002., sada odobreni statuti potvrđuju javno pravnu osobnost Neokatekumenskog puta (čl. 1 § 3), podizanje koje se dogodilo na inicijativu Papinskog Vijeća za Laike, sa Dekretom od 28. listopad 2004. Ova točka je od velike važnosti zato što nas vodi prema pravoj novost koja tu i tamo izlazi na vidjelo iz novih statuta. Moglo bi se prije svega pitati koja je osnova javne pravne osobnosti Puta ili, drugim riječima, čemu se daje javno pravna osobnost u Crkvi. Važno je također pitati se koje posljedice može imati takva formalnost za osobe koje su na različite načine uključene u djelovanje Neokatekumenskog puta. U ovom trenutku, naravno, ograničiti ću se na neke bitne naznake. Prvo pitanje jasno se ističe iz onoga što je dosad rečeno. Ono što u ovom slučaju prima javno pravnu osobnost u Crkvi je upravo itenirarij katoličke formacije, tj. metoda pokrsnog katekumnata koju opisuju statuti. Spomenuta metoda predstavlja, zapravo, onaj skup dobara – u ovom slučaju dobara duhovne naravi – koja su prema kan. 114 § 3 ZKP-a (usp. također 115 § 3) sposobna primiti pravnu osobnost unutar kanonskog prava, pod određenim uvjetima.  Put se može definirati kao jedna zaklada duhovnih dobara.

Međutim, iz toga proizlazi jedno drugo,  također važno pitanje. Koju praktičnu važnost može sada imati dodjeljivanje javno pravne osobnosti?

Potrebno je, prije svega, reći da se prvotna posljedica, ili jedna od prvotnih, ne nalazi u području imovine, kao što se inače događa sa pravnim osobama javne naravi u Crkvi. Subjekti sa javnom pravnom osobnošću, za razliku od privatne, imaju svojstvenost da su njihova dobra tehnički „dobra Crkve” (kan. 1257 § 1 ZKP-a) i dakle podložni su pravnim provjerama ustanovljenima prema zakonu. U dotičnom slučaju problem se ne nameće, jer članak 4 § 1 statuta –  jednak onom iz 2002., gdje javna osobnost nije bila potvrđena – otvoreno izjavljuje: “Neokatekumenski put, kao itinerarij katoličke formacije koji se u biskupijama ostvaruje posredstvom besplatnih službâ, nema vlastite imovine”. Važnost javno pravne osobnosti Puta nalazi se drugdje. Po mom mišljenju najvažnija posljedica ove javne osobnosti, primjenjene na itinerarij neokatekumenske formacije, odnosi se na poseban crkveni ugled sa kojim, pod vodstvom mjesnih biskupa, Put djeluje, te, posljedično, u osobitom zalaganju koje se preuzima da bi Put bio predložen – kao što je bilo prije, ali sada sa obnovljenom pravnom obvezom – po posebno odabranim i pogodno formiranim osobama. Doista, u članku 1 § 2 Statuta sada se potvrđuje da je „Neokatekumenski put na službu biskupu, kao jedan od načina biskupijskog ostvarenja kršćanske inicijacije i permanentnog odgoja vjere”; u čl. 2. kaže se da je pod nadležnošću mjesnog biskupa, premda, kao što je očito, također uz vodstvo Međunarodne odgovorne ekipe Puta, koja ima, recimo tako, „tehničko znanje” kako treba ići Put; čl. 6  § 2 utvrđuje da ostvarenje Puta bude koordinirano sa službom vlastitom župniku u svakoj župi; kako bi, potom, zaključio sa kategoričkom tvrdnjom, koja zbraja prethodne predpostavke: euharistijska slavlja neokatekumenskih zajednica subotom „dio su nedjeljnog liturgijskog pastorala župe te su otvorena i za ostale vjernike” (čl. 13 § 2).

Čini se prilično dosljedno. Budući da je činjenica djelovanja u ime Crkve (usp., po analogiji, kan. 313 ZKP) obilježje javno pravne osobnosti ustanovljene od crkvene hijerarhije, čini se prilično dosljednim da katehetska metoda, koja je sada poprimila oblik pravne osobnosti, bude predstavljena kao sastavni dio organizma Crkvenog pastorala, potpuno uključen u njezinu strukturu i pod zaštitom mjesnog pastira, kao i od vlastitih odgovornih koji poznaju njegov identitet.

S druge strane postoji posljedično jednako zalaganje kako bi katehetski itinerarij bio predlagan od osoba koje su uvijek sve više kvalificiranije, kao što to naglašavaju statuti na raznim mjestima. Članak 17 § 1, uobličujući iskustvo koje se na Putu oduvijek slijedilo, sada izričito određuje da su katehisti svake zajednice (“izabrani među braćom koja daju jamstvo života vjere i morala, sudjeluju na Putu i u životu Crkve te su sposobni dati svjedočanstvo, zahvalni zbog dobara koja su primili preko Neokatekumenskog puta”). I malo naprijed, isti propis još utvrđuje da su “katehisti prikladno formirani”, kao što je već od početka predviđao čl. 29., u svemu jednak onom prethodnom.

Na kraju, što se tiče liturgijskih slavlja i, konkretno, euharistijskog slavlja, tekst definitivnog Statuta zasigurno se okoristio napretcima i prilagodbama ovih godina. I ovdje se postigla jasnoća teksta  koji se u izražava u četiri načela potvrđena od čl. 13. Statuta. Prvo, da neokatekumeni slave Euharistiju u maloj zajednici, poslije prve večernje nedjelje. Drugo, da se to slavlje, poslije prve večernje održava prema odluci mjesnog biskupa. Treće, da ova slavlja – kao što sam već rekao – čine dio župnog pastorala, te su stoga otvorena za sve vjernike. Četvrto, da se u ovim slavljima slijede liturgijske knjige potvrđene od Rimskog obrednika, “osim izričitih izuzetaka koje je dala Sveta Stolica” (korištenje beskvasnog kruha za pričest, pomicanje obreda mira, pričest pod obje prilike, kratki uvodi i odjeci). Na kraju, što se tiče pričesti, iz spomenutog članaka 13 § 3, proizlazi posebna jasnoća: “Što se tiče dijeljenja Svete Pričesti pod obje prilike, neokatekumeni je primaju stojeći, na svome mjestu”.

Tko bi se potrudio usporediti promjene između privremenog teksta statuta iz 2002. i onoga definitivnog sada izdanog, može zaključiti da osim onih spomenutih na ovih nekoliko stranica, nema važnijih promjena u tijelu dokumenta. Promjena je, kao što sam rekao na početku, bilo malo, premda su, kao što smo naglasili, značajne. Sigurno je za Crkvu jedno dobro da je Neokatekumenski put sada stigao do definitivnog odobrenja svojih Statuta. Ostaje na nama, uz pomoć Gospodina i Gospe, pronaći način da bi se ovi propisi ispravno primjenjivali u konkretnim slučajevima pastoralnog djelovanja Crkve.