“BOG I SVIJET” Razgovor sa Peterom Seewaldom

“BOG I SVIJET” Razgovor sa Peterom Seewaldom

(izvornik: DIO E IL MONDO, In colloquio con Peter Seewald, Edizioni San Paolo, 2001, Pag 403-405;416-417;420)

 

Masovna Crkva ili manjinska Crkva?

Prije mnogo godina rekli ste nešto vrlo proročanski o budućnosti Crkve: rekli ste tada, bit će „malena i morat će početi sve iznova. Ali nakon kušnje će iz pounutarnjene i pojednostavljene Crkve poteći velika snaga. Ljudi će u potpuno isplaniranom svijetu biti neizrecivo usamljeni… I tada će otkriti malu zajednicu vjernika kao nešto sasvim novo. Kao nadu koja im se daje, kao odgovor koji su neprestano tražili u sebi.” Čini se da ste bili u pravu. A kako je sada stanje u Europi?

Kao prvo: hoće li se Crkva smanjiti? Kad sam to rekao, sa svih su mi strana predbacivali da sam pesimist. A anas, čini se, ništa nije toliko zabranjeno kao to što nazivamo pesimizmom – a što je često samo realizam. U međuvremenu svi priznaju da se trenutačno u Europi jednostavno smanjuje udio krštenih kršćana. U jednome gradu, kao što je na primjer Magdeburg, danas ima još samo osam posto kršćana – i to, pazite dobro: svih vrsta kršćana zajedno. Takvi statstički podaci pokazuju nešto što ne mo�emo osporiti. U tom smislu će se smanjiti poistovjećivanje naroda i Crkve u određenim kulturnim prostorima, kod nas, na primjer. S tim se jednostavno moramo suočiti.

 

Što to znači?

Narodna Crkva može biti nešto vrlo lijepo, ali ona nije nužna. Crkva je u prva tri stoljeća bila malena, a ipak nije bila nikakva sektaška zajednica. Naproiv, nije bila zatvorena u sebe, već je osjećala odgovornost za siromašne, bolesne, za sve. U njoj su našli mjesto svi oni koji s ragali za vjerom u jednoga Boga, koji su tražili obećanje.

Već je sinagoga, židovstvo u Rimskom Carstvu, načinila to okruženje vanjskih poklonika, takozvanih bogobojaznih, koji su joj se približili, svjedočivši tako njezinu veliku otvorenost prema vani. Katekumenat prvotne Crkve bio je nešto slično. Osobe koje se još nisu osjećale spremnima na potpunu identifikaciju sa Crkvom, mogli su se u nekoj mjeri približiti kako bi donijeli potom ocijenili da li se odlučiti na konačni korak. Ta svijest da Crkva nije neki zatvoreni klub, već nešto potpuno otvoreno zajednici u svoj njezinoj složenosti, oduvijek je bio njezin neizbrisivi sastavni dio. Također i u procesu brojčanog smanjivanja kakvog živimo danas moramo iznaći ispravno uređenje istražujući nove oblike otvorenosti prema vani, nove načine djelomičnog sudjelovanja onih koji su izvan zajednice vjernika.

Nemam ništa protiv toga da osobe, koje tijekom godine nisu kročile nogom u Crkvu, odlaze na Ponoćku ili na Silvestrovo ili prigodom nekog drugog blagdana, jer je i ovo jedan oblik približavanja blagoslovu onoga svetoga i njegovog svjetla. Potrebni su nam stoga različiti oblici „upletenosti” i sudjelovanja, Crkva se mora otvoriti iznutra onima koji se nalaze na granicama njezinih zajednica.

Nije li ipak Crkva mase najveće dostignuće religijske civilizacije? Nije li Crkva uistinu sveopća, dostupna svima, kao Crkva koja sa svojim tisuću grana nudi krov svakome čovjeku? Može li se Crkva doista odreći težnje ka Crkvi mase i stoga Crkvi većine? To je postignuće koje je uvijek ostvarivano uz cijenu ogromnih napora i žrtvi.

Moramo imati na umu da se naši redovi razrijeđuju, ali moramo podjednako ostati otvorena Crkva. Crkva ne može biti zatvorena grupa, samodostatna. Moramo biti misionari, ponajviše u smislu da neprestano predlažemo društvu one vrijednosti koje bi same po sebi trebale formirati njegovu savjest, vrijednosti koje su temelj državnog oblika kojeg si samo društvo zadaje i koje su u temelju mogućnosti stvaranja društvene zajednice koja bi bila istinski čovječna.

U tom smislu će spor o onome što je nekad bila Crkva mase – koja u nekim zemljama nastavlja postojati, dok u drugima to postaje po prvi puta – zasigurno biti nastavljen. Crkva će nastaviti izražavati svoje gledište u području zakonodavne procedure i predlagati velike univerzalne ljudske vrijednosti koje su poput zvijezda sjevernjača u procesu izgradnje čovječnog društveng tijela. Jer, ako pravo više nema moralne temelje koje svi dijele, ono propada i u svome svojstvu prava.

Iz ove točke gledišta Crkva ima sveopću odgovornost. Misionarska odgovornostupravo znači, kako kaže Papa, doista pokušati jednu novu evangelizacijuNe možemo prihvatiti bez uzrujavanja, mirno, da se ostatak čovječanstva strmoglavi u poganstvo koje se vraća, moramo naći put za donošenje evanđelja i onima koji ne vjeruju. Već postoje modeli za to. Neokatekumenat posjeduje jedan prikladni model, druge zajednice poduzimaju druge pokušaje. Crkva se mora uteći svoj svojoj kreativnosti kako se ne bi ugasila živa snaga evanđelja, kako bi se oblikovalo mase, prodrijelo u njih sa svojom porukom i djelovalo u njima kao kvasac. Upravo kao što je Isus u ono vrijeme rekao jednoj vrlo malenoj zajednici, onoj apostola: budite kvasac i sol zemlje. Definicija kvasca pretpostavlja s jedne strane vrlo male dimenzije, ali također i univerzalnost odgovornosti.

 

Duhovni preporod

Mladi kršćani u potrazi su za jednom osjećajnijom religioznošću. žele se vratiti na svitanje Crkve, korijenima otajstva i zalažu se za duhovnu obnovu koja bi oživila određene, do sada zamračene, vidove kršćanske tradicije. Je li Crkva potrebna poticaja kako bi vratila živu riječ kršćanskim simbolima koji su osuđeni na šutnju?  

 

U svakom sluaju ona ima porebu pritjecanja nove duhovne napetosti. Buđenje nove strasti za vjeru, potpuno odvojena od poitičkih motivacija i ciljeva, već motivirna iznutra, oduvijek je bilo ključno za vjeru, u svakom razdoblju. Već smo vidjeli kako u 16. stoljeću obnova nije polazila od  instancija ustanova, već od ljudi koji su bili „oteti”, zahvaćeni iskustvom vjere koja ih je prožimala bez pričuva i koji su dali život novim pokretima. Činjenica da se sve ovo konkretizira u najrazličitijim oblicima – jedan od tih je i karizmatski pokret – možemo reći da je to jedan motiv za utjehu na kojem moramo zahvaliti Gospodinu koji nam na taj način želi pokazati kako Duh Sveti nastavlja biti prisutan i očitovati svoju snagu.

 

Katoličanstvo se, konačno, nikad neće moći planirati, niti će biti moguće upravljati njime sa isključivo instiucionalne ili akademske točke gledišta, već se uvijek nameće kao dar u svojoj duhovnoj životnosti. To je također i dar u mnogostrukosti. Moći će, dakle, postojati fokularinska pobožnost i katekumenska pobožnost, šenštatska pobožnost, ili ona Kursilja, Chiare Lubich, Communione e Liberazione pobožnost, kao što postoji i franjevačka, dominikanska ili benediktinska pobožnost. Bogatstvo vjere dopušta mogućnost zajendičkog boravka više adres pod istim krovom, u istoj zgradi. Na nama je da sačuvamo ovu dinamičnu otvorenost.

 

Danas, upravo među nejmodernijim predstavnicima katoličanstva postoji težnja ka uniformiranju, oblačenju u jedan isti oblik, različitih izraza vjere. Ono što je živo i novo, što se ne savija prema akademskim kalupima ili prema namjerama odbora i Sinoda biva gledano sa sumnjom i zbrisano kao nešto što se protivi. Naravno, postoje uvijek rizici, nepravilnosti, skučenosti i tako dalje. Ovdje je vrijeme za ulazak Crkve u problematiku, te ona, kao dobar vrtlar, uređuje vrt koji joj je povjeren, prihvaćajući kao darove također i nove sjemenke koje klijaju.

 

Vjerujem da je potrebna velika tolerancija unutar Ckve, jer mnogostrukost puteva odgovara sveopćosti katoličanstva i ne može ju se jednostavno ukloniti samo zbog toga što se pojedini putevi protive našim težnjama. Primjerice u Njemačkoj nije moguće niti spomenuti Opus Dei ili Europski pokret skauta bez da uslijede popratni zvukovi i kretnje negodovanja, gotovo kao da nije moguće biti dobrim katolikom bez uzimanja odstojanja od ovih ovih skupina. Postoje smjerovi koji su u suprotnosti sa „normalnim” težnjama, ili, još bolje, sa prevladavajućim težnjama, u njemačkom kulturnom području. Ovdje se, stoga, nalaže tolerancija, kako bi bila prihvaćena i širokost katoličanstva.

 

Naravno, potrebna je također i raspoloživost druge strane da se vlastiti put uskladi sa službom koja je dana Crkvi u njezinoj složenosti, te da se iza leđa ostave partikularizmi i rizici od zatvorenosti. Eto cilja papinske i biskupske funkcije: jamčiti, s jedne strane, širokost puteva i prilaza i, s druge strane, nadilaziti zatvorenosti koje se mogu izopačiti u sektaštvo, a sve kako bi se posebnosti integrirale u jedno.

 

Papa Ivan XXIII. mogao je reći: „Dio sam Crkve koja je živa i mlada i koja vodi naprijed svoje djelo bez straha od budućnosti”. Može li kardinal Ratzinger reći to isto?

 

Da, mogu to reći s radošću. Vidim, dakako, u Crkvi mnoge stare grane do kojih više ne dostiže život i koje padaju na tlo, ponekad polako, uz škripanje, ponekad uz bučnu lomljavu. Ali nadasve vidim mladost Crkve. Vidim mnoge mlade koji dolaze iz svih krajeva svijeta, vidim ove nove pokrete, entuzijazam za vjeru koji je sada iznova vidljiv. Ovaj entuzijazam ne pušta se okrnjiti niti, ponekad opravdanim, kritikama Crkve, jer je radost koja se nalazi u Kristu ipak snažnija od bilo koje druge stvari. S ove točke gledišta nalazim se na službi koja je vrlo zahtjevna, ali koja mi nudi i mogućnost susresti se sa mladošću Crkve. A to mi daje sigurnost da mogu mirno gledati na budućnost jer je očigledno da Gospodin neće napustiti svoju Crkvu.