AUDIJENCIJA SVETOG OCA IVANA PAVLA II. ITINERANTIMA NEOKATEKUMENSKOG PUTA

AUDIJENCIJA SVETOG OCA IVANA PAVLA II. ITINERANTIMA NEOKATEKUMENSKOG PUTA

Sala Klementina – Vatikan, 24. siječnja 1997.

“POZVANI NA POSEBNO MISIONARSKO ZALAGANJE
U DUBOKO SEKULARIZIRANOM SVIJETU”

Govor inicijatorima Neokatekumenskog puta i katehistima itinerantima u kojem Sveti Otac poziva da se započne izrada Statuta Puta

Predraga braćo i sestre!

1. Dobro došli u Papinu kuću! Srdačno vas pozdravljam dragi itineranti, laici i svećenici, zajedno s vašim odgovornima, začetnicima Neokatekumenskog puta. Vaša današnja posjeta za mene je velika utjeha.

Znam da izravno dolazite sa skupa koji ste imali na brdu Sinaj i na obalama Crvenoga mora. Zbog raznih razloga ovo je za vas bio povijesni trenutak. Kao mjesto vašeg duhovnog okupljanja izabrali ste mjesto od visokog značenja za povijest spasenja, mjesto koje je vrlo prikladno za slušanje i razmišljanje o Božjoj Riječi i bolje razumijevanje Božjeg nacrta za vas.

Htjeli ste se na ovaj način prisjetiti trideset godina djelovanja Puta. Koliki ste put prevalili s Gospodnjom pomoći! U ovim godinama Put se uistinu impresivno razvijao i širio u Crkvi. Započet među barakama Madrida, kao evanđeosko gorušičino zrno, trideset godina kasnije postao je veliko stablo koje se već proteže u više od sto zemalja u svijetu, a također i sa znakovima nazočnošću među katolicima Crkava istočnog obreda.

2. Kao svaka godišnjica, tako i vaša, viđena u svjetlu vjere, pretvara se u priliku hvale i zahvaljivanja zbog izobilja darova koje vam je Gospodin udijelio u ovim godinama, i preko vas cijeloj Crkvi. Za mnoge neokatekumensko iskustvo je bilo jedan put obraćenja i sazrijevanja u vjeri preko ponovnog otkrivanja krštenja kao istinskog izvora života i Euharistije kao najvišeg trenutka u postojanju kršćanina: preko ponovnog otkrivanja Božje riječi koja razlomljena u zajedništvu braće, postaje svjetlo i vodič života: preko ponovnog otkrivanja Crkve kao autentične misionarske zajednice.

Koliko je mladića i djevojaka, zahvaljujući Putu, otkrilo svoj svećenički i redovnički poziv! Vaš današnji posjet nudi jednu sretnu prigodu i meni da bih se ujedinio s vašom pjesmom hvale i zahvale za “velike stvari” (magnalia) koje Bog čini u iskustvu Puta.

3. Njegova povijest je upisana u kontekstu onog cvjetanja pokreta i crkvenih udruga koje sačinjava jedno od najljepših plodova duhovne obnove započetog od Drugog Vatikanskog Sabora. To cvjetanje je bilo, a još je i sada, veliki dar Duha Svetoga i svijetli znak nade na pragu Trećeg Tisućljeća. Bilo pastiri, bilo vjernici laici, moraju znati prihvatiti ovaj dar sa zahvalnošću, ali i sa osjećajem odgovornosti, računajući da su “u Crkvi, koliko institucionalni aspekt, toliko onaj karizmatski, koliko Hijerarhija, toliko udruženja i pokreti vjernika, jednako bitni i sudjeluju u životu, u obnovi, u posvećenju, iako na različit način” (Sudionicima Međunarodnog Kolokvija crkvenih Pokreta: Insegnamenti, vol. X.1, 1987., 478).

U današnjem svijetu, duboko sekulariziranom, nova evangelizacija se nameće kao jedan od temeljnih izazova. Crkveni pokreti, koji su obilježeni baš svojim misionarskim zanosom, pozvani su na posebnu obavezu u duhu zajedništva i surađivanja. U Enciklici Redemptoris missio napisao sam u odnosu na to: “Kad se s poniznošću uklope u život mjesnih Crkava i kad ih biskupi i svećenici srdačno prigrle u biskupijskim i župskim strukturama, ti su pokreti pravi Božji dar za novu evangelizaciju i za misijsku djelatnost u užem smislu riječi. Zato preporučujem njihovo širenje i korištenje kako bi se vratila prodorna snaga, osobito među mladima, kršćanskom životu” (br. 72.).

Zbog toga sam za 1998. godinu, koja je u okviru pripreme na Veliki Jubilej posvećena Duhu Svetomu, preporučio jedno zajedničko svjedočenje svih crkvenih pokreta, pod vodstvom Papinskog vijeća za laike. Bit će to trenutak zajedništva i ponovne obveze na službu misiji Crkve. Uvjeren sam da nećete izostati sa tog susreta koji je veoma važan.

4. Neokatekumenski Put navršava trideset godina života: rekao bih, dob jedne zrelosti. Vaš skup na Sinaju je otvorio pred vama, na neki način, jednu novu etapu. U pravi čas ste, dakle, željeli osvrnuti pogled s duhom vjere ne samo prema prošlosti, nego i prema budućnosti, pitajući se koji bi bio Božji nacrt što se tiče Puta u ovom povijesnom trenutku. Gospodin je stavio u vaše ruke jedno dragocjeno blago. Kako ga živjeti u punini? Kako ga razviti? Kako ga još bolje podijeliti s drugima? Kako ga braniti od različitih opasnosti, već prisutnih i onih budućih? To su neka od pitanja koja ste si postavili, kao odgovorni Puta ili kao itineranti prvog sata.

Da biste odgovorili na ova pitanja, u jednom ozračju molitve i dubokog razmišljanja, počeli ste na Sinaju proces sastavljanja Statuta Puta. To je vrlo važan korak koji otvara put prema formalno-pravnom priznanju od strane Crkve, dajući vam dodatno jamstvo autentičnosti vaše karizme. Kako znamo, “sud o njihovoj ispravnosti (karizmâ) i urednoj upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom, i na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati što je dobro” (Lumen gentium, 12).

Ohrabrujem vas da vodite naprijed započeti posao, pod vodstvom Papinskog vijeća za laike, i na poseban način njegovog Tajnika, Mons. Stanisłava Ryłka, ovdje nazočnog s vama. Na tom putu vas pratim  svojom posebnom molitvom.

Prije no što zaključim, želio bih predati nekim sestrama jedan križ kao znak njihove vjernosti Crkvi i njihovog potpunog predanja evangelizatorskom poslanju. Neka je Gospodin Isus vaša utjeha i vaša potpora u trenucima teškoće. Presveta Djevica, Majka Crkve, neka vam bude uzor i vodič u svakoj prigodi.

S ovom čestitkom, dajem vama ovdje prisutnima i onima koji su angažirani na Neokatekumenskom putu, moj srdačni blagoslov.